Razgovor objavljen u 165. broju Art magazina Kontura
Da su „mnogi, čak pretjerano mnogi elementi kojima bismo nekad pripisali oznaku ‘lošeg ukusa’ (…) postali dijelom umjetničkih djela i umjetnosti (one koja se ‘službeno’ smatra takvom) zbog čega je distinkcija između dviju suprotstavljenih kategorija ‘umjetnosti’ i ‘neumjetnosti’ postala mnogo problematičnijom, a često naprosto i nemogućom“ naglasio je još Gillo Dorfles.[1] Otkako se kič pojavio u literaturi, odnos prema njemu se mijenjao, „tradicionalno omalovažavan i smatran vrhuncem prosječnosti i lošeg ukusa, kič je postao ‘trend’ koji je infiltrirao svaki aspekt kreativnosti, ukrašavanja, spektakla i masovne zabave, do te mjere da je ‘kičerizirao’ mentalitete i ponašanja“, a tako opisuju odlike kiča u hipermodernoj eri Gilles Lipovetsky i Jean Serroy ističući ukus novih milijardera i vladajuće klase.[2]
O tankoj granici kiča i umjetnosti, kao i o simptomu poremećena odnosa prema estetskom svojstvu djela, etičnosti, slobodi i odgovornosti, može se čitati u razgovoru s konceptualnim umjetnikom Vladom Martekom.
Svako uzimanje pisaljke u ruku je čin poštenja, misao je jednog od vaših ranih radova, iz 1975. godine, kao i ona da Estetika ne djeluje na savjest, iz 1976. godine, pri čemu se očituje i vaše neinzistiranje na reprezentativnosti djela. Kada se uzmu u obzir devijacije koje su postale legitimne u području umjetnosti, ustvari ističe se da smo u „novom kič-dobu“ kako su apostrofirali Gilles Lipovetsky i Jean Serroy, to se doima naivnim odjekom prošlih vremena. Kako onda aktualizirati relaciju između estetike, savjesti i kiča?
Možda djeluje nezgrapno, no to sam rekao mlad. Čini mi se da sam uvijek bio pomalo romantičan, vjeran nekim idealima. S vremenom odgovornost raste. Odgovoran čovjek odgovara onom što je veće od njega, to je svjedočenje i u tom smislu dijalog s apsolutno svime, razmjena u svijetu. U svakom umjetniku postoji usmjerenje, manje ili više, prema tome da bude, reći ću starinski, „ozbiljan“ što podrazumijeva i odgovornost. Upravo kič znači odsustvo odgovornosti. Onaj koji radi kič ima osjećaj opasne i lažne slobode da mu je sve dozvoljeno i da sve može. Bez obzira na svoje osjećaje, na ono što zna, na istinu i laž, on čini nešto slatko, licemjerno, plitko, instant. Međutim, ako ste odgovorni za ono što radite, bit ćete ozbiljan igrač, a ne kao nekakav glumac na sceni koji fascinira ljude da bi bolje prodao ili da bi stekao ugled. Mukotrpan je put ako izbjegavate ne samo kič nego i ako izbjegavate čak i umjetnost koja nije kič. Primjerice, u umjetnosti gdje se maksimalno iskorištava zanatsko umijeće postoji odsustvo odgovornosti. Nismo u dobu renesanse, niti srednjega vijeka, zanatske vještine ne mogu biti dovoljne za egzistiranje u umjetnosti.
„Doslovnost slike, izrađena posve tehnički i konvencionalnom tehnikom, zakočuje već na izvoru svaki mogući pokret imaginacije; a budući da ne postoji ideologija bez imaginacije, onda i svako moguće ideologijsko značenje“, pored ostalog naglasio je Giulio Carlo Argan.[3] U pogledu zanatskih vještina, u knjizi Gilla Dorflesa Antologija lošeg ukusa, ističu se djela autora poput Carla Maria Marianija i Franca Piruca, i to da „prvi s istančanijom tehnikom, a drugi s većim interesom za bajkovito – pripadaju citatno- anakronističkoj struji koju, bez sumnje, možemo svrstati u kič, iako je tehnička izvedba djela na najvišoj razini“.[4] Doduše, u svim područjima umjetnosti pa čak i ove angažirane, kao i one koja ne uzima u obzir u prvom redu estetiku, itekako su prisutni elementi kiča.
Umjetnici se bave duhovnim poslom, ali kroz materijalne organizacije ili artefakte, uvijek materijalne, zapravo svjedoče. Naravno, ima onih koji smatraju da je umjetnost proizvodnja estetike i s nekim još drugim kvalitetama, no to ispada prazno jer publika nema doživljaja osim estetskog užitka. Znam kazati: postoji slikarstvo za spavaće sobe. Danas se tehnologijom izrađuju super color fotografije i pripremaju kojekakvi projekti. Često se rade dizajnirani i estetizirani artefakti bez dubljih relacija. To postaje zabavno, funny and short. Dosta je toga prazno zbog toga što je manifestacija tehnologije, a ljudskog duha ima malo. Zato što si neki autori često ne postavljaju temeljna pitanja, doživljavaju sebe kao proizvođače, nerijetko i nemaju poseban poziv, a umjetnost jest poziv. Opet je to jedna starinska izjava. Netko bi mi rekao: odi Martek u srednji vijek, ili u doba romantizma dok je još to postojalo! To je patetika, stvar s kojom se vrlo teško nositi da vam se ljudi ne podsmjehuju ako ste tako raspoloženi i pristupate radu na idealističan način. Naravno, sad se ponovno vraćam na ono što često naglašavam, da je svaka ozbiljna umjetnost veliko žrtvovanje. Žrtvujete ono što je lako, prihvatljivo, mainstream itd., da biste ušli u jednu krajnost, pretjerivanje koje je zapravo pravo svjedočenje. Jer umjetnost je uvijek neko pretjerivanje, ali naravno, koje ima u sebi mjeru. Umjetnik je uvijek na rubu, ali bi trebao biti zapravo zdravi duh, u smislu da neće prijeći granice, da radi ekshibicije kako bi fascinirao publiku, nego prvo mora fascinirati svjedočanstvo u sebi koje je jače od njega. A svi imamo to sjeme koje je jače od nas, zvali mi to duša, savjest ili odgovornost. Pred tim zapravo radimo, a publika je sekundarna, ako dođe.
Kiča ima kad je sloboda pretjerana i ‘neograničena’, manipuliranje vidljivošću, teorijama i trendovima.
To je opće stanje duha i ovog vremena, tamna strana slobode. Kič je zapravo pomanjkanje radnog morala. Onda se koristi svojevrsni trash koji zapravo redovito očara prosječnog čovjeka i još ako mu kažete da je to umjetnost, onda je na neki način i ponosan – Gle, pa ja to razumijem, tu umjetnost! I to nije zahtjevno jer od mene ne traži ništa, nikakvu promjenu, promišljanje. – No taj se čovjek vara! Nije dobra umjetnost ako samo zabavlja čovjeka. Cioran je kazao da su samo loši pjesnici potpuno slobodni, dok pravi pjesnici znaju granice. I u likovnosti i u poeziji je tako. A što danas likovnjaci i pjesnici nerijetko rade, pozivaju se na slobodu i čine gotovo sve što im padne na pamet. Sloboda je moguća jedino onda kad je ograničena.
Katkad su tanke granice kiča i umjetnosti.
Itekako, no one postoje. Nevidljive su stvari najsnažnije i tanke su stvari najteže, najsuptilnije. Kao što se kaže da je voda najjača, makar je najmekanija, ali voda je zapravo sila. Velikim dijelom, umjetnost je jedno glasno spoznavanje. A autor, umjetnik spoznaje, no na glasan način. To bi trebalo biti temeljni životni posao, a ne samo zanat ili način na koji netko zarađuje novac. Kič je zapravo vječna tema, kao i tema o slobodnoj volji. Pitanja na koja nikad ne možemo dobiti zadovoljavajući odgovor.
S Vladom Martekom razgovarala Nevenka Šarčević
[1] Gillo Dorfles, Kič – antologija lošeg ukusa, Golden marketing, Zagreb, 1997., str. 8.
[2] Gilles Lipovetsky i Jean Serroy, „Kitsch in the Hypermodern Era“, u: The Changing Meaning of Kitsch – From Rejection to Acceptance, uredili Max Ryynänen i Paco Barragán, Palgrave Macmillan, Cham (Švicarska), 2023., str. 66.
[3] Giulio Carlo Argan, Umjetničko i estetsko, prevela Željka Čorak, u: Život umjetnosti, 21, 1974., 71–77, str. 75.
[4] Gillo Dorfles (1997.), str. 12.