Predgovor samostalnoj izložbi u Muzeju i galeriji Tivat u Tivtu, 3. – 16. 9. 2019.
Kako slikar Matko Vekić reagira na svijet koji ga okružuje, svjedoče radovi iz ciklusa Obični ljudi – unutarnja zbivanja i Maska slike božje koji se ovom prilikom predstavljaju u Muzeju i galeriji Tivat. Zamjetno je da se likovna motivika nije proizvoljno našla na slikarskim platnima jer prizori koje Vekić slika jesu probrani, proživljeni te dosljedno vizualno reducirani. Sklonost eksperimentu i analitičnost pristupa istaknula ga je kao jednog od najizraženijih individualaca hrvatskog slikarstva.
Na ovoj izložbi motivski je riječ o dvjema cjelinama koje se nadopunjuju, ali mogu stajati i zasebno. Slike koje pripadaju Vekićevu ciklusu Obični ljudi – unutarnja zbivanja veliki su formati platna. Na njima su naslikani ljudi koji se nalaze u prostorima definiranim do razine u kojoj potiču promatrača da u svojoj svijesti konstruira nedefiniran ili dijelom naznačen prizor. Dakle, da imaginacijom konstruira na slici dekonstruiranu stvarnost. Dok su u pozadini slika prikazani motivi koji se emitiraju na televizijskim ekranima, filmovima ili motivi prikaza svakodnevnih katastrofa, u prednjem su planu svakodnevni, kako ih sam Vekić naziva, obični ljudi postavljeni u prostoru izmještenih perspektiva zagasitog kolorita crne, sive i prljavobijele, podnica definiranih geometrijskim uzorcima ili arabeskama. Svaka od ovih četiriju slika (Obični ljudi I, Obični ljudi II, Tražitelj, Kit – balon) sadrži elemente njegovih kontinuiranih stvaralačkih okupacija, a može biti vizualni poticaj za tumačenje fenomena unutarnjih refleksija pojedinca na svijet u kojem živi kao i refleksija svijeta na unutarnju stvarnost koja je u čovjeku.
Kada se pomnije promatraju spomenute slike, uočava se kako nas način na koji su naslikani ljudi zateknuti u nekim svakodnevnim radnjama, raspoloženjima i stanjima upućuje upravo na razmišljanje o svijetu (virtualne) slike u kojemu živimo, koliko taj svijet posredovane stvarnosti radi obilježja fragmentarnosti ustvari potiskuje intuitivni doživljaj jer upravlja našom percepcijom te nerijetko otupljuje i/ili manipulira prirodnim emocijama. Dakle, obični ljudi su sudionici, a u ovom slučaju doimaju se kao jedini još uvijek prirodni, akteri stvarnosti koja se sve više proživljava u virtualnom svijetu. U vremenu globalizacije, i daljine su izgubile nekadašnje prostorne udaljenosti.
Maska slike božje naziv je za slike drugog izloženog ciklusa. Riječ je o pregršt različitih prikaza ljudskih glava s maskama, vrlo upečatljivih izraza koje Vekić likovno i konceptualno razrađuje niz godina. Na to ga je potaknuo susret i doživljaj fresaka Vincenta iz Kastva iz 15. stoljeća u crkvi sv. Marije na Škrilinah kod Berama u Istri. Upravo je ondje prikazan Ples mrtvaca, inače vrlo zastupljena srednjovjekovna tema slika i grafika koja predočava kako su pred smrću, predstavljenom kosturima – kosačima, jednaki svi društveni staleži: i papa i kralj, i mladić i djevojka, i seljak i aristokrat.
Tijekom povijesti, a i danas, postoji praktična strana korištenja maske (kao: posmrtna, zaštita kod varenja, u ronjenju,…), a Vekić pak teži proniknuti u pojavnost onih koje prikrivaju unutarnji identitet i odraz su lažne egzistencije. Maske – lica skrivena naočalama, vojnim kacigama (jugoslavenskim šljemom), gas-maske, sa šeširima, biskupskom kapicom ili policijskim šiltom, drečavih boja, sa znakom zvijezde, dijelovima tuša nakeljenog na gas-masku… Mračne, zatvorene sumorne, a privlače i provociraju šarenim živim bojama. Vekićeve maske imaju moć iznenaditi. Štoviše, začuditi; svojom pojavnošću preneraziti u prvom trenutku susreta. Stoga, kada ih se pomnije promatra, u njima se tako nesvakidašnje sluti slikareva zapitanost pred autentičnošću egzistencija koje ljudi žive. Vrlo je znakovito to što Vekić maskira većinom ljude koji su po svome zvanju na služenju/u službi drugima (oficiri, vojnici, biskupi, liječnici, kardinali i obični ljudi, muškarci i žene, mladi…). Ti ljudi vrlo lako gube osobnost i postaju maske.
Svi ti likovi prikazani su sami, s maskom radi zaštite od okoline i bez ljudskih karakternih crta. Njihova je jedina posebnost (antropološka razlika) u razlikovanju maski i njihovih uniformi. Dakle, svedeni su na masku i na svoju uniformu, na svoj amblem (dress code). Maske asociraju i na potrebu zaštite pred trovanjem ili nekom ekološkom katastrofom svijeta kojima nas zastrašuju u masovnim medijima. Nadalje, maske nas mogu zaštititi od odnosa s drugima s obzirom na to da odnosi kontaminiraju jer čovjek se želi sakriti od drugih, ne izložiti se, ne izručiti se drugima, katkad tako radikalno pa i ne prijateljevati.
Sve je pod maskom na ovim slikama, ustvari – lica nema. Imenujući ih Maska slike božje slikar želi kazati da je čovjek u maskama i ulogama izgubio svoje dostojanstvo jer se na Zapadu, u kršćanskom pogledu na čovjeka, ljudsko dostojanstvo temelji na povjerenju da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku, sebi slična. Lice je ipak najotkriveniji trag transcendentnoga i prvi susret u komunikaciji. Francuski filozof i teolog Emmanuel Levinas govorio je da nas u licu drugoga (kršćani bi rekli bližnjega) pohodi sam Bog. (U Isusu je utjelovljeno Božje lice.) Ciklusom Maska slike božje Vekić je proniknuo i prepoznao ono ludičko prisutno u manirama našeg civiliziranog društva. To je svojevrsna redukcija čovjeka na ulogu, na masku što upućuje na čovjekovu prilagodljivost okolini i zavodljivost potrebama društva. A mi ljudi volimo glumu, maske, uloge, jednom riječju – prijetvornost. Ono što je neautentično, pretvara se u laž i kič. Upravo je slikar tome našao primjeren pandan jarkim bojama na pojedinim Maskama slike božje. U tom kontekstu znakovito je i da polatinjena grčka riječ persona – osoba, ličnost, dolazi iz svijeta glume, a označava masku, ulogu.
Dok izloženi radovi ciklusa Obični ljudi – unutarnja zbivanja potvrđuju da čovjek aktualnog vremena percipira na potpuno nov (fragmentiran) način svoju stvarnost, a time i vrijednosti u toj stvarnosti, Maska slike božje pokazuje da su maske čovjeku tijekom povijesti gotovo sudbinski imanentne. U tom slučaju, slikar ne lamentira nad postojećim negativnostima stvarnosti i društva (dok ga promatra u kolektivu i pojedinačnim ulogama), nego upravo suprotno, on zauzeto reflektira na njih. Tako da i samom sebi, a time posredno i promatraču približi čovjekovu ulogu. Premda potaknut na likovno stvaranje aktualnim kontekstom, kod Vekića nema deskriptivne doslovnosti, banaliziranja i simplificiranja već tek suptilno predočavanje elemenata preko kojih imamo priliku uspostaviti vlastit odnos prema prikazanom pri čemu nas potiče i na razmišljanje o duhovnim i civilizacijskim fenomenima.
Tivatska izložba ne samo što upućuje na kontekst vremena u kojem živimo nego nas potiče i na sagledavanje Vekićevih slikarskih aspiracija drugih dijelova opusa u kojima se ovaj uslikar izražava. Unatoč drastičnoj promjeni percepcije i recepcije likovnih djela, posebno onih klasičnih, Matko Vekić svojim načinom rada itekako afirmira sliku jer to redovito čini relacijski, stavljajući u središte samog čovjeka, u slučaju tivatske izložbe kao svojevrsna refleksija društvenog teatra.
Nevenka Šarčević