Jedna općeprihvaćena mudrost – dakle kič-mudrost – govori nam da će o značaju pojedinih umjetnika i njihovih djela suditi vrijeme, a da mi u ovom trenutku ne možemo ništa znati. Zašto bi bilo tako? Otkud to da je vrijeme tako pametno? I što to takozvana vječnost (kič-riječ!) zna, a što mi smrtnici ne bismo mogli znati? Osim što kič umire zajedno s protagonistima jedne epohe, tojest s onima koji su ga zastupali. Ne postoji svevremeni kič. Ne postoji sklepotina koja bi preživjela vlastitu epohu. Kič je smrtan, kao i sam čovjek. Zato ga toliko volimo.