Arsenal, Hvar, 6. 6. – 22. 7. 2022.
Autor izložbenoga koncepta, kustosica: Matko Vekić, Nevenka Šarčević
Fotografija: Damir Fabijanić, Eduard Visković
Lica stabala (predgovor)
Samo dvije godine nakon svojevrsne retrospektivne izložbe u Laubi kojom je realiziran analitički pregled tema i ciklusa slika heterogenog likovnog opusa Matka Vekića, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti predstavljen je Arhipelag. Sedamdesetak slika velikih formata sa zanimanjem su razgledavane mjesecima. Pokazalo se da je riječ ne samo o novom ciklusu slika, nego i o još jednom iskoraku autora koji je i prethodno potvrđivao da se ne boji izazova. Vekić se nije suspregnuo pred slikarskim poticajem u toliko puta prožvakanom motivu prirode, a nije se ni libio velikog formata niti je uzmaknuo od slike same. Naime, ovaj je ciklus potvrda njegove uronjenosti u slikarstvo emancipirano za likovne vrijednosti. Riječ je o slikama na daski na čijim su površinama oblici komponirani tako da podsjećaju na pojedinosti iz prirode; linije dijelova stabala ili pak plohe vodene površine rezultat su vrlo slojevitog slikarskog postupka u kojem slikar nanosi boju ispitujući njezine potencijale i aktivirajući površinu slike otkrivanjem tankih slojeva brušenjem, povlačenjem linija, ali i grebanjem. Ono što Vekić katkad iskazuje u stišanijoj kolorističkoj paleti, gdjekad potencira smeđom i crnom prema intenzivnijoj plavoj, zelenoj ili crvenoj, zatim dominacijom nenametljive sive nevjerojatnih mogućnosti, ali i crnim i plavim plohama. U popratnom tekstu izložbe, znakovito je njegovo isticanje „naše životne vremenske slike“ i s tim u vezi naslutiti kako je u takvoj slici sabrano sve. Ono nas upućuje na uranjanje slikara u motiv prirode koji je progovorio iz sebe, pa onda kao mađarski pisac, filozof i vrtlar opisuje Béla Hamvas opisuje: „Mogu se vidjeti takva sanjarska stabla koja zatvorenih očiju misle o životu kojeg nigdje nema. Stabla uznemirena lica, potonula u skrivene zadovoljštine. Život im je previše loš, ne zato što je loš, nego jer je lakše izmišljati; kao da se zagrize u vlastitu sudbinu, kao što grabljivica zagrize meso, kao što puzavica uguši u mračnom zagrljaju sve čega se dohvati. Mogu se vidjeti luckasta stabla koja poput bezumnika savijaju svoje grane i nerazumnim pokretima strše, izvode neprikladne plesne pokrete, ironiziraju sebe jer se ne slažu sa sobom. Postoje patetična stabla, ima mrkih, osamljenih. Ima stabala idiota, opscenih, perverznih, glupih stabala. Konačno, lica stabala ne mogu se pogrešno shvatiti.“[1] Raznolike su i duboko simboličke konotacije stabla života još od drevnih naroda. Ona su mitska. U biblijskom kontekstu, imaju značenje spoznaje dobra i zla, zaklona, ali i vjere: „Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, oćutjevši vodu, ono će propupat’ i pustiti grane kao stablo novo[2]. Vekićeva su stabla ustvari osvjedočene opreke, kvrgava i grbava, a skladne unutarnje napetosti; nagnutih grana ili u pravilnim nizovima, odnosa prema izražajnim stražnjim planovima, u kompozicijama tonskih suglasja koje potencira namjerno biran sirov tretman površine. A više su iskazana u ekspresivnosti linija, nego kroz imitiranje njihove vanjske pojavnosti. Zapravo njega zanimaju motivi što izražavaju dubinu odnosa i povezanosti slike s Cjelinom. Cjelinu u slici Vekić neprekidno traži. Zato ne robuje temi i ne uzmiče unutarnjem poticaju za doticanjem granica. Crne plohe s povremenim palucanjem žutog svjetla mogu nas podsjetiti na mjesečinu, ali i na čovjekov utjecaj na biljni i životinjski svijet i to gubitkom kisika u moru zbog izlijevanja ogromne količine nafte. Međutim, „u vremenu prijetećeg besmisla umjetnost pomaže (čak i po onome što se čini besmislenim) da pitanje smisla bude još uvijek prisutno te da izaziva i suočava s pitanjem smisla.“[3] Premda uglavnom nema odgovora na pitanje poput „Je li moguće nadmašiti ono što se dosad pokušalo?“[4] itekako su još uvijek atraktivni autentični pokušaji. S tim u vezi, pretpostavka da je Vekićeva izložba u Laubi „vjerojatni ‘kamen graničnik’ u njegovu stvaralačkom životu“ u razgovoru za Konturu koji smo tim povodom vodili, mogla bi se pokazati utemeljenom, ali to se tek s cjelinom otkriva. Vjernost métieru pomogla mu je naslućivati skriveno u polju slike, slikati sa svježinom bez obzira na odabir motiva i uvijek s razrađenim slikarskim pristupom. Dosegnuta likovna zrelost svrstava Matka Vekića među najistaknutije individue hrvatskog slikarstva posljednjih nekoliko desetljeća.
Nevenka Šarčević, 6. 6. 2022.
[1] Jasmin i maslina, (preveli Jadranka Damjanov, Ivan Ladislav Galeta, Stjepan Filaković), Ceres, Zagreb, 1999., str. 13
[2] (Job 14,7-9)
[3] Hans Küng, Kunst und Sinnfrage, Zürich, 1980., str. 61
[4] Pogledati bilješku 3, str. 14