Kristian Kožul – Kič je potpuno lišen duhovitosti

Razgovor objavljen u 165. broju Art magazina Kontura

Kako se zapravo kvari ukus? Mona Lisa Leonarda da Vincija, Djevojka s bisernom naušnicom Johannesa Vermeera ili pak Zvjezdana noć Vincenta Van Gogha ubrajaju se u remek-djela zapadne umjetnosti, ali su i neki od redovito viđenih motiva na raznim kičastim uporabnim predmetima. Paradoksalno je da su možda ne uvijek ta, ali takva djela često u ponudi u suvenirnicama glasovitih ili marginalnijih muzeja koji imaju važnu pedagošku ulogu u predstavljanju umjetnosti. Fokus s umjetničkog djela tako se prenosi na marketing što je jedan od načina na koji se djelo izmješta iz svojeg izvornog konteksta i dobiva drugu ulogu od izvorne, konzumira se, ili referirajući se na Waltera Benjamina, lišava autentične aure, a „umnožavajući reprodukciju nadomješta njegovu jednokratnu pojavu umnogostručenom“.[1] Međutim, to se u kulturi hiperkiča i ne zamjećuje jer „nema industrije koja se drži samo na prvorazrednosti i pritom je uspješna“.[2]

Kič je nerijetko refleksija površnog odnosa, no kako ističe Kristian Kožul i znak nedostatka smisla za humor. Motiviran devijacijama koje se manifestiraju u svakojakom kiču, primjerice kroz kolektivne opsesije prošlošću, patriotizam, folklor, konzumerizam, lažni sjaj obilja i glamura, religijske manipulacije, medijske banalizacije, deformiran odnos prema seksualnosti ili pak zdravlju, Kristian Kožul domišljato bira i nerijetko neočekivanim minucioznim inkrustacijama rekreira gotove predmete koji gube prethodne funkcije. U njegovim je radovima prepoznata sugestivnost kritičkog odnosa prema kiču, smiono doticanje ruba ukusa u relacijama privlačnog i odbojnog, bilo da dolazi do izražaja sam objekt, bilo da se ističe humor ili ironija. Stoga motiva za razgovor s Kristianom Kožulom o odnosu umjetnosti i kiča nije nedostajalo.

Ističete da je humor važan u doživljaju likovnog djela. Kakav je odnos kiča i humora?

Temeljna odlika kiča jest da je potpuno lišen duhovitosti (ako ne govorimo o najvulgarnijim oblicima humora). U kojoj god formi susrećemo kič, čini mi se da on u sebi sadrži megalomansku ozbiljnost. Opsesivnu potrebu da bude relevantan, što je potpuno psihotično s obzirom na to da se najčešće radi o sterilnim i politički podobnim derivacijama.

U svojem radu svjesno i namjerno koristite elemente i strategije kiča, povezujete nespojivo, primjerice kad invalidska kolica dekorirate disko zrcalima (Discoware), kada multiplicirate metke i presvlačite ih finom čipkom (Balkanska zvona), svojevoljno koristite elemente klišeja i kićenosti (Rog izobilja), vojnu opremu ukrašavate etno motivima licitara (Licitari) itd. Vaši su radovi bili predstavljeni retrospektivno prošle godine na izložbi Rekolekcije u Laubi. Zašto vas privlače bizarni spojevi materijala i predmeta?

Objekti koje koristim u vlastitom radu često imaju veliku simboličku vrijednost, odnosno vrlo konkretno ikonografsko značenje. Kao takvi zahvalni su za stvaranje novog narativa, odnosno relativizaciju njihova prvotnog značenja i stvaranje novog konteksta unutar kojeg je rad otvoren za interpretaciju. Tako elementi kiča postaju tek konstruktivni elementi novonastalog rada, koji bi, nadam se, apsorbirao njihove negativne aspekte tvoreći novi sadržaj.

Fokusirani ste na dekonstrukciju aktualnih narativa. Dosad ste se, pored ostalog, referirali na kič kao refleksiju specifičnih društvenih i političkih pojava i procesa uzimajući u obzir kolektivnu memoriju i pojedinačnu percepciju. U kojoj je mjeri kič odraz iskrivljenog odnosa prema povijesti ili nacionalnim simbolima?

Ne postaju li nacionalni simboli, i opsjednutost specifičnim aspektima vlastite tradicije, koji se koriste kako bi se stvorio megalomanski odnos prema vlastitoj važnosti (superiornosti) najopasniji kič? Opsesivna samozaljubljenost lišena kritičkog samouvida nužno generira kič. Unutar individualnog stvaralaštva, ali i kao kolektivni politički fenomen. To je narcizam lišen autorefleksije i autokorekcije.

Zašto vam je bliska reinterpretacija lokalne povijesti i tradicije?

Lokalna povijest i tradicija su osobno moje, na vrlo direktan način ih osjećam kao dio sebe. Tako da ako razgovaramo o kreativnom procesu unutar kojeg se interpretiraju aspekti društva u kojem živim, radi se zapravo o vrlo osobnom i gotovo introspektivnom radu. Mislim da je to i izuzetno oslobađajući način gledanja na moj rad, jer se nigdje ne izmičem iz konteksta. Ne pričam o njima, već o nama. Na neki način svako doticanje konkretnih narativa unutar mojeg rada, npr. poput formiranja nacionalnog identiteta, zapravo su osobno proživljeni trenutci.

Kako doživljavate Purgarovu misao da su vaše skulpture „okrutni artefakti jednog novog realističkog stila koji ne pokazuje sažaljenje čak ni prema onima za koje se naizgled zauzima“?

Čini mi se da je to u potpunosti točno. Ali mislim da je jako arogantno pokušati izmjestiti se iz vlastite priče (vlastitog rada) i izostaviti aspekt vlastitog pripadanja kolektivu koji je glavni protagonist radova. U krajnjoj liniji sam osjećaj pripadnosti temeljan je za stvaranje rada.

U suprotnosti s time, kič nerijetko uljepšava stvarnost, ustvari simulira je, ali i ne mora biti niti uvijek ugodan? Kada kič nije ugodan? I koliko nam kič digitalnog doba (primjerice unutar društvenih mreža i umjetne inteligencije) zamućuje percepciju i utječe na estetske kriterije?

Ha! Čini mi se da je točnije reći da kič simulira umjetnost i da mu je vjerojatno osnovna karakteristika upravo – bezidejno perpetuiranje elemenata postojećih umjetničkih djela. Takav pristup i stvara svijet pretrpan generičkim izričajima čija se uspješnost mjeri utješnom prepoznatljivošću.

Zapravo, treba imati u vidu i utjecaj subjektivnosti. Ludwig Giesz, razmatrajući pored ostalog ograničenja objektivnih postupaka, postavlja pitanje: „Zar se poznavatelj, učeni i sentimentalni ljubitelj umjetničkih djela, zapravo ne napaja kičem – kao što se često događa – kada umjetnost svodi na izgovor za hedonistički užitak“?[3]

Ne znam. Ne bi li bilo okrutno zanemariti mogućnost da u svijetu prenatrpanom izričajima opterećenim megalomanskim narativima i višim ciljevima ne dozvolimo barem povremenu utješnost hedonizma?

Ako je doista utješan. Zašto kič ima tako brojnu publiku i kada se današnjem društvu kič naročito pokazuje potrebnim?

Nisam siguran da je suvremeni političar sposoban drugačije komunicirati s ciljanom populacijom. Kič je inkluzivan na vrlo jednostavnom nivou. Za početak on ne zahtijeva nikakvo predznanje za razumijevanje. Apsolutno je lagano usvojiv. Ako je političke prirode (nisam siguran da je moguć bez te komponente), zrcali svjetonazor koji je u svojim postavkama apsolutan i ni u jednom trenutku od promatrača (konzumenta) ne traži propitivanje ponuđenog sadržaja. Naprosto pretpostavlja vlastitu vjerodostojnost. Kič je najudobnija soba u kojoj smo ikad boravili, bez vrata i prozora. Je li širenje pojma umjetnosti novijeg vremena dopustilo i suviše kiča? U trenutku apsolutnog pluralizma, unutar kojeg svaka subkultura razvija vlastite jednakovrijedne forme izričaja, nužno dolazi do formiranja hiperelitnih enklava koje nisu nužno spremne za dijalog. Čini mi se gotovo nemogućim razlikovati svaki pojedinačni izričaj ili kao autentičan, ili kao derivacijski kič. Neminovno smo onda prepušteni diktatu (veće) moći koji će omogućiti uspostavu dominantne hijerarhije vrijednosti. Ali, čini mi se da je to slučaj oduvijek.

Time totalni pluralizam u umjetnosti dovodi ne samo do manjka dijaloga, nego i do nemoći razlučivanja umjetnosti i kiča. Isto tako „budući da ljudi koji žive život razmišljajući o njemu ima sve manje, u današnjem svijetu uspješno se širi ‘pokret banalizacije’, sukladno razmnožačkoj moći medija koji ga prenose i utemeljuju“, što je misao Vere Horvat Pintarić.[4] Koliko toj banalizaciji pomažu umjetnici i kritičari i koju ulogu ima umjetnost u odnosu na kič koji nas okružuje?

Vjerujem, kao i uvijek do sada, omogućiti nam da preispitamo vlastite stavove i sustav vrijednosti koji održavamo vlastitim djelovanjem. Izazvati dijalog i suočiti nas s mogućnošću drugog. I možda u onom najoptimističnijem scenariju – ponovo osvijestiti našu ljudskost i odbaciti nametnutu nužnost narcisoidnosti.

Kako promatrate tvrdnju Ludwiga Giesza: „Odrediti suštinu kiča nije ništa lakše nego prosuditi što je zapravo umjetnost. Jer kič se ‘in concreto’ javlja kao pseudoumjetnost. Spoznati ga kao kič, pretpostavlja izvjesno-eksplicirano ili ne-znanje o pravoj umjetnosti“?[5]

Mislim da je termin pseudoumjetnost predivan. Vjerujem da je danas prikladniji (od kiča) za objašnjenje proliferacije različitih aproprijacijskih, citatnih i reklamacijskih strategija koje se koriste u različitim kreativnim industrijama koje nominalno potpadaju pod suvremenu definiciju umjetničkog stvaralaštva, a zapravo su manifestacije konzumerističkog mentaliteta.

Razgovarala: Nevenka Šarčević

 

[1] Walter Benjamin, „Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije“, Prevela Snješka Knežević, u: Život umjetnosti, 6, 1968., 67–80., str. 69. (Esej prvi put objavljen 1936. godine u Zeitschrift für Sozialforschung u Frankfurtu.)

[2] Dubravka Ugrešić, Lisica, Fraktura, Zagreb, 2017., str. 82

[3] Ludwig Giesz, „Kič čovjek kao turist“, u: Gillo Dorfles, Kič – antologija lošeg ukusa, Golden marketing, Zagreb, 1997., str. 163.

[4] Vera Horvat Pintarić, Od kiča do vječnosti, EPH Media, Studio Rašić, Zagreb, 2013., str. 16.

[5] Ludwig Giesz (1997.), str. 102–103.