Kič napada ne samo tamo gdje je očekivan, primjerice u turističkim suvenirnicama, i sajmovima jeftinih rukotvorina, reklamama ili napucanim proslavama, u medijima, politici, na društvenim mrežama ili pak prestižnim galerijama, nego i u načinu na koji se ophodi sa stvarnošću – kao surogat autentičnosti, u prijetvornosti i svijetu insinuiranih lažnih i relativiziranih vrijednosti. Nameće se pitanje, odakle sklonost kiču? Kada kič uđe tamo gdje bi trebala stanovati istina, laž postaje oblik istine, a o tim složenim odnosima, u nastavku pronicavo govori Marko Vučetić, filozof i teolog, kolumnist i kritičar političkih i društvenih (ne)prilika u Hrvatskoj.
Nije kič isključivo simptom umjetnosti 20. i 21. stoljeća, nego je bio zastupljen i ranije, jer kič ima svoju povijest i trenutke kada svojom artificijelnom toplinom itekako zaguši prostor da nestane kisika za prirodne pojave, a našao je s masovnim proizvodnjama i potrošnjama veliku publiku. Kako gledate na trenutnu zastupljenost kiča u umjetnosti, društvu, znanosti, politici, Crkvi i dr.?
Kič je vezan uz malograđanštinu i odsustvo i najmanjih tragova kritičnosti. Umjesto logičko-kategorijalnog aparata, moći prosudbe, anticipacije mogućih svjetova od kojih je svaki bolji od trenutnog, a ovo su upravo obilježja angažiranog egzistentnog subjekta koji shvaća kako je ovaj, isključivo ljudskih snagama stvoren, tzv. povijesni svijet ujedno jedino mjesto na kojem je ljudski život moguć ili nemoguć, a ta mogućnost ili nemogućnost ovisi o tome koliko su i jesu li uopće neke ideje uspjele pronaći adekvatnu materiju, koliko su se ozbiljile u epohi u kojoj naši individualni, prolazni, jednokratni životi dodiruju vlastite granice, kič nudi olako prepuštanje površnosti i dopadljivosti iskričavom dojmu.
Budući da je kraj 20. stoljeća, kao i dosadašnje 21., dosadno površno, lažno, neurotično, spoznajno dementno i vrijednosno rahitično, kič se hipostazirao i univerzalizirao u tolikoj mjeri da možemo govoriti o tome da smo ušli u epohu kiča. Teološki kič progovara jezikom famozne rodne ideologije, on Bogu prišiva genitalije i iz njih tumači ljudski svijet, te tome svijetu sudi. Politički kič je jednu Ameriku pretvorio u političko kazalište nemoćne površnosti. Cijeli svijet s podsmijehom promatra Bidena i Trumpa kao prvorazredne političke kičerske proizvode, a potom se upravo taj politički svijet, svijet tzv. promatrača, pretvara, po uzoru na Sjedinjene Američke Države, u drugorazredni politički kičerski proizvod. Kada je riječ o Hrvatskoj, mi smo u kategoriji kičerskog političkog škarta.
U znanosti je kič pokazao egzekutorske tendencije. Pojedine znanstvene discipline, uz oduševljenu podršku političko-društvenih struktura, eliminiraju one discipline koje su nedovoljno znanstvene, a upravo ove potonje discipline razumijevaju ontologiju kiča, pa i njegovu egzekutorsku narav.
Kič se danas naveliko koristi kao sredstvo pobožnjačke, političke, marketinške propagande što je refleksija površnih motiva onih koji ga stvaraju. Neprestano se nameće pitanje, odakle sklonost kiču?
Mnogi ljudski životi su neuspješni, krajnje neautentični, lišeni istinskog autorstva, a to je autorstvo nad vlastitim vremenom u kojem distribuiramo sebe. Živjeti znači birati mjesta, aktivnosti, iskustva i vrijednosti koje nas, premda smo smrtni, čine sretnima i značajnima. Ako, naprotiv, živimo neuspješnim životom onda isti taj neuspjeh tražimo u umjetnosti, politici, religiji, društvu odnosno u povijesnom svijetu. Kič je prvenstveno neuspjeh koji traje, nudi se i prelijeva na samu egzistencijalnu jezgru. U osnovi kiča je antropološki neuspjeh ili, još jasnije, riječ je o slomljenoj, zaustavljenoj i u pojedincu neostvarenoj ideji čovječnosti. Ovo ne znači da čovjek kiča nije čovjek, on jest čovjek, njegova ljudskost nije upitna, ali tu ljudskost više ne pokreću ideje nego biologija, to je ljudskost idejnih kapitulanta. Heidegger je govorio o zaboravu bitka, kič nije zaborav, kič je trijumf neuspjeha i površnosti nastalih na tlu antropološke kapitulacije.
U kojoj je mjeri kič refleksija društvenog relativizma?
Naše stoljeće je, teološkim rječnikom rečeno, stoljeće iz svijeta istjeranog boga. U prenesenom smislu, bog se više nije mogao nositi s našim predodžbama imperativne ontologije o tome tko bi on trebao biti. Nismo mu dopustili da bude ono što jest te mu nije preostalo ništa drugo nego da prestravljeno ustukne i napusti nas. Ako se pod pojmom boga krije metafizički izvor vrijednosti – estetskih, etičkih i antropoloških, teološke su tu najmanje bitne, jasno je da se društvo koje ne želi, a sve više i ne može, spoznati ono metafizičko, nužno prepušta relativizmu i kiču. Metafizika proučava principe stvarnosti, ono iz čega nešto nastaje, ona ujedno nudi i kriterije prosudbe te stvarnosti. Odustankom od metafizike, odustajemo i od stvarnosti odnosno realiteta, a tada relativizam dođe kao utjeha koja nas održava u prividu kako smo upravo mi, u partikularnosti toga ‘mi’, kozmički bitni. Kada fragment zbilje umisli da je jedina istina sveukupne zbilje, relativizam je tu najmanji problem.
Raširenost kiča ima dalekosežne posljedice pri čemu se ističe smanjena percepcija vrijednosti, manipulacija, obmana i disperzija fokusa na površno umjesto na istinito, izvorno, iskonsko, autentično. Pojava kiča provocira i potiče raspravu o vrijednosti umjetničkog djela, a onda i etičnosti i intenciji onoga koji ga kreira. Kada je čovjekova priroda u opreci prema kiču?
Rajmund Kupareo je smatrao da je istinski umjetnik onaj tko, kada se suoči s vlastitim umjetničkim djelom i uvidi da u njemu nije ostvarena ili u tvar unesena ideja, to djelo neizostavno uništava. Umjetnik to čini zbog estetskih i etičkih razloga – površnoj, banalnoj, neuspjeloj ljepoti odgovara površni, banalni i neuspješni moral. Umjetnik nije puki proizvoditelj, on ostvaruje susret idejnog i materijalnog, zato za svoju ideju traži prikladnu materiju kako bi kroz nju progovorila ideja. Kada taj proces završi, kada nastane umjetničko djelo, umjetnik ga gleda očima univerzalne a ne partikularne i zainteresirane ljudskosti. Ako umjetničko djelo ne izdrži sud univerzalne ljudskosti, ono ne smije ući u povijesni svijet, to djelo treba uništiti jer se tako oslobađa ideja koja je zarobljena u materiji. Umjetnost, baš kao i etika, od nas zahtijevaju čin, a taj čin je čin ljudskosti. Kakva nam je umjetnost, takvi smo ljudi odnosno kakvi smo ljudi, takva će nam biti i umjetnost. Čovjek je po naravi vrijednosno biće, kada svoju narav prestane manifestirati, kada se pasivizira ideja ljudskosti, kada u čovjeku ta ideja doživi neuspjeh, tada kič premreži njegovu antropološku strukturu i na povijesnu pozornicu stupa kičerska verzija čovjeka.
Kako gledate onda na vezu ne(etičnosti) i pojavnosti kiča, laži i istine?
U epistemološkom smislu, kič je neistina, riječ je o pojavi u kojoj se ne pojavljuje nešto epistemološki i estetski relevantno, u pojavi kiča pojavljuje se suvišni čovjek i njegova suvišna povijest. Populizam u politici prihvaćaju, podržavaju i provode suvišni političari, tako i kič, kao oblik populizma u umjetnosti, na životu održavaju suvišni moralni subjekti, a to su oni koji nemaju etički odnos prema povijesnom svijetu. Čovjek je, kako je to rekao Hans Jonas, moralno odgovoran za sve ono što se događa u domeni realiteta nad kojim je čovjek – i to shvaćen kao opći čovjek, kao baštinik ljudskog roda – uspostavio kontrolu. Kič je, u etičkom smislu, dezintegracija morala.
Primjerice, Herman Broch piše da ako je kič laž, onda čovjek ima potrebu za lažnim ogledalom jer se u njemu prepoznaje sa svojim lažima te isto tako da „onaj koji stvara kič (…) ne bi trebao biti vrednovan prema estetskim mjerilima, nego je etički izopačen; riječ je o kriminalcu koji priziva radikalno zlo.“ Kako vi to percipirate?
Ogledalo uprisutnjuje poglede drugih, a svijest o pogledu, kako je to rekao Sartre, razvija stid. Kada smo u dohvatu pogleda drugih ljudskih bića nastojimo se kamuflirati, sakriti i lažno prikazati, istaknuti neku površnost i privremeno se identificirati s njome. Sređivanje pred ogledalom je protokičerska radnja, ali taj kič je bezazlen jer je privremen i u funkciji je zaštite našeg digniteta. Naša autentičnost je tada skrivena u stidu. Ovo je jedini kič koji odobravam.
Kako gledate na veze pojave kiča i savjesti, kiča i duhovnosti? Kada je kič odraz iskrivljavanja čovjekove unutarnje autentičnosti?
To je najperfidniji oblik društveno uvjetovanog samoponiženja. Savjest i duhovnost su intimne, osobne, drugima nedostupne kategorije. Kada dopustimo da nam tu intimnu jezgru naseli odjek populističke mase koja nas okružuje, a to se gotovo redovito događa, kič je ušao u našu nutrinu. Tada čovjek prestaje biti duhovno i moralno biće, on postaje oružje protiv svih onih koji nisu dionici toga odjeka mase. Ova manifestacija kiča čovjeka pretvara u puko ljudsko meso koje je spremno ratovati, ubijati, pljačkati, uništavati i silovati. Masa će poslije sve ove gnjusne aktivnosti, ako su one izvršene u ratu, pretvoriti u nacionalističku vrijednost. Populizam je pervertirana, ugašena, destruirana ljepota koja ljudima oduzima duhovnost i moralnost kako bi ih pretvorila u podatno, lako upravljivo ljudsko meso.
Kič je gotovo nemoguće iskorijeniti, no koja je uloga intelektualaca u suzbijanju i širenju kiča koji potiskuje kritičko sagledavanje stvari? Ima li intelektualac ključnu odgovornost u njegovu ne/afirmiranju? Koliko smo toga društveno svjesni? Što bi se po tom pitanju trenutno trebalo ili moglo više činiti?
Intelektualci su veleposlanici uma, a ne pedagozi mase. Oni su, nadalje, bića riječi a ne vojnici šutnje i bojažljivi monasi koji se prepuštaju izdajničkoj meditaciji unutar kaotičnog, površnog, zlokobnog svijeta. Intelektualci govore, oni su umjetnici koji ideju humaniteta spuštaju u zapuštenu ljudsku materiju i vraćaju joj dostojanstvo. To im je zadatak i taj zadatak, svemu usprkos, trebaju izvršavati.
Postmodernu karakterizira fenomen da kič koristi intenzivno. Kič je umjetnicima inspiracija i strategija rada, što se nerijetko tumači upućivanjem na kritičke komponente. Je li iluzorno smatrati danas, u društvu spektakla i kiča, da se kičem može iznijeti uvjerljiva kritika ili nova vrijednost? Koliko je to odraz potrošačke i tržišne perfidnosti, potrebe za prijemčljivosti širokoj publici?
Sva stvarnost, pa tako i stvarnost kiča, može razviti neki oblik slabe, imanentne kritike. To je kritika koja ne dovodi u pitanje temelj stvarnosti koju kritički zahvaća, nego taj temelj afirmira. Imanentna kritika je jedan oblik dogmatskog zavaravanja, intelektualna samoobmana. To i ja činim kada kritiziram religiju, znam da bi društvo bez religije bilo daleko gore jer ljudi ne mogu podnijeti osjećaj ostavljenosti u svijetu, nemaju potencijala da osmisle partikularnost i cjelinu života, pa ih previše ne uzrujavam nego posežem za imanentnom kritikom kojom dovodim u pitanje manifestacije oblike religijske svijesti, a sve kako bih afirmirao humani temelj religije. Imanentna kritika kiča je, dakako, nešto pohvalniji i intelektualno dinamičniji element kiča, ali je i dalje kič, nije riječ o pravoj kritici jer ona transcendira svoj predmet, sagledava ga iz više perspektiva. Kritika je nužno pluriperspektivna ili, kada to nije, onda je kičasta, jednodimenzionalna, nalazi se s ove strane predmeta. Imanentni kritičar je fasciniran s predmetom kojega kritizira. Na kiču se može zaraditi, kič socijalizira, daje uspjeh, razvija osjećaj prihvaćenosti, baš kao i svaka prosječnost. Radikalna kritika rađa novu vrijednost, ona osamljuje te, konačno, socijalno anatemizira nositelja kritičke svijesti. Umjetnost je događaj istine, Heidegger je bio u pravu kada je umjetnost odredio kao „sebe u djelo postavljanje istine“. Događaj kiča nije događaj istine, to je teror površnosti.
Nevenka Šarčević
Objavljeno u 164. broju Art magazina Kontura