Likovna umjetnost očito nikad nije imala pozornost većeg broja ljudi. Kako se običava kazati da sve ima svoju publiku, pa tako i cirkuliranje i izmjena brojnih trendova, u šarolikosti tehnika, metoda, konteksta, načina izražavanja, interpretiranja i prezentiranja bitna je njezina karakteristika.
Pred kritičara se stavlja zadatak neprestanog aktivnog praćenja svih pojava kao i vještine njihova iščitavanja. Premda se čini da živimo u najuzbudljivijem trenutku povijesti – vremenu pluralizama – već su uvjerljivo apostrofirali kraj umjetnosti Arthur Danto i Donald Kuspit, kraj povijesti umjetnosti Hans Belting, i kraj kritike; James Elkins, da nabrojimo neke. Ako nije definitivni kraj, onda je zasigurno promjena vrijednosti i načina interpretacije, pri čemu se neminovno postavlja pitanje, kakve veze neprebrojivi trendovi imaju s umjetnošću? Pogotovo ako je riječ o kraju umjetnosti koja je zamijenjena postumjetnošću (postartom)„kao novom vizualnom kategorijom koja uzdiže banalno nad zagonetnim, skatološko nad svetim, pamet nad kreativnošću“, kako se knjiga The End of Art Donalda Kuspita na početnim stranicama referira na termin Alana Kaprowa.
Što je to što određuje autentičnost današnjih stremljenja, odnosno današnje tendencije? Uočava se težište na inkluzivnosti i jednakosti, na pitanja kultura i identiteta, na ekologiji, na kulturi sjećanja, na kritičkom razmatranju i na oživljavanju kolektivne i osobne povijesti, na znanosti, na društveno-političkom i feminističkom aktivizmu, na subverzivnom, na rubnom, na porijeklu, na arhiviranju, na popularnom, na svakodnevnom, na banalnom i na mnogočemu drugome što se pripravlja u loncu vremena. U metodama, neprestano je aktualno i korištenje nove tehnologije, u novije vrijeme virtualne i proširene stvarnosti i umjetne inteligencije kao i citati i reference na povijest umjetnosti.
Ipak, zastupljenost svega stvara doživljaj kaotičnosti, a brza izmjena sadržaja karakteristiku njegove potrošivosti zbog čega pojave upravo i poprimaju obilježja pukih trendova, što katkad ima svoju masovnu publiku koju, pokazuje se većim dijelom, treba zabavljati senzacijama i spektaklima. Kako piše Donald Kuspit „suvremena kultura mora zadovoljiti masovni ukus, što znači da njezina forma ne bi smjela biti previše složena i njezino značenje mora biti providno. Mora nas okupiti u gomili, a ne pomoći nam da postanemo pojedinci, što nas može udaljiti jedne od drugih. Zbog toga masovni ukus, novac, mediji i zabava koji ga opskrbljuju, imaju entropijski učinak na kulturu.“[1]
Uloga publike u recepciji djela itekako je važna, što je predmet bavljenja Oskara Bätschmanna u nedavno objavljenoj knjizi Das Kunstpublikum – Eine kurze Geschichte, u kojoj analizira važan odnos publike i umjetnika, tj. umjetničkog djela tijekom povijesti. Obrađuje način na koji umjetnik uvažava publiku – poput „Apelova problema“ kojemu je prema Pliniju Starijem ona bila toliko važna i „ostaje skroman umjetnik koji vlastitu prosudbu podređuje tuđoj“, odnosa Leon Battista Albertija, Leonarda da Vincija, Gian Lorenza Berninija i drugih, no stavljajući naglasak i na recentniji kontekst, hijerarhijski poredak publike Vasilija Kandinskog u mističnom trokutu, slikara Martina Dieslera koji je pisao prispodobe o odnosu publike i umjetnika i usporedio umjetničku publiku s onom na sportskim događajima, do priznanja koje dobiva publika unutar performansa The Artist is present Marine Abramović izvedenog u njujorškoj MoMA-i (2010.). No neki, primjerice Honoré Daumier, kritiziraju publiku. Pišući o hijerarhijskoj kategorizaciji voje publike koje čine muzejske institucije (poput MOMA-e u New Yorku, National Gallery u Londonu te Van Goghova muzeja u Amsterdamu) i globalnim ljestvicama posjetitelja muzeja umjetnosti tvrdi da se „sva ta rangiranja koriste [se] u političke i financijske svrhe te za ili protiv institucija, uključujući motiviranjsponzora i donatora.“[2] To nameće i pitanje, je li se promijenila uloga povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara koji sudjeluje u komercijalizaciji umjetnosti prema načelima tržišta. Donald Kuspit ističe snažnu vezu umjetnosti i novca u suvremenom svijetu, tj. „značenje dominacije novca nad umjetnošću“ jer „umjetnost nikada nije bila neovisna o novcu, to je dobro dokumentirano, ali sada je postala ovisnost o novcu. (…) Danas se više ne radi o tome da umjetnost legitimira i slavi moć koja je novac, već o novcu koji legitimira i prisvaja umjetnost čineći je kapitalističkim feudom.[3] Postavlja se pitanje, koliko „mašinerija“galerijskog i aukcijskog sustava (ne) pomaže vrednovanju i afirmaciji umjetnosti? Ovih je godina evidentiran trend zastupljenije virtualne umjetnosti i NFT-a na aukcijama. Navodno je, prema izvješću Artpricea iz 2022. godine, više od 88 % velikih aukcijskih kuća uspostavilo NFT odjel. Međutim, ovo se područje pokazalo kao nepredvidivo, nepoznato i nesigurno, pa je tako velika aukcijska kuća Sotheby’s optužena da je manipulirala vrijednošću kolekcije NFT-avatara Bored Ape Yacht Club što je „novi [je] čin ubrzane propasti tzv. kriptoarta, koji je prije samo dvije godine vladao svjetskim tržištem umjetnina. Ono što je izgledalo kao prilika za brzo bogaćenje, ispostavlja se, bila je samo zamka za naivce“, ističe Lujo Parežanin[4]. Prema analizi Artpricea „u tržišnom smislu slikarstvo je očito najuspješniji medij“, a budući da je „činilo 70,9 % globalnog prometa u 2022. godini (sa samo 37 % transakcija), ostalo je vodeći medij i ekonomska jezgra umjetničkog tržišta.“ Nadalje, 25 najboljih rezultata u 2022. godini bile su slike europske moderne umjetnosti i američkih poslijeratnih slikara, dok je za NFT-ove promet pao za 94 %.[5]
Uloga medija, galerijskih i aukcijskih kuća, katkad i kolekcionara, nije samo u reputaciji umjetnika, nego i u plasiranju trendova na tržištu, u najavama i u javnim predviđanjima i ocjenama. U novije smo vrijeme u domaćem kontekstu čitali u novinama da je u trendu figurativno slikarstvo, angažman ili pak korištenje nekih motiva i do banalnosti, te je, po običaju, bilo utemeljeno ili ne, ono dobivalo javnu pozornost makar se dio struke i ne slagao. Nerijetkose stječe dojam da u medijskom, većinom promotivnom predstavljanju, gotovo nema onoga što se ne označuje ukrasnim pridjevima; „najveći“, „najreprezentativniji“ ili „jedan od najznačajnijih“, no ne vodi se dovoljno računa o tome što se to kaže za puno njih. Međutim, kad bismo zaista realno vrednovali, mogli bismo diferencirano sagledavati situaciju. Nadovezujući se na Zlatka Kesera koji je u razgovoru za Konturu kazao da „slikara ima malo, a umjetnosti još manje“,može se ustvrditi da ima puno umjetnika, a malo umjetnosti. Bez obzira na to što se trendovi dominantnije koriste za oznaku nečega što je kratko i prolazno, pojavu koja biva zamijenjena novim trendom, njihovo praćenje omogućuje razumijevanje trajnijih težnji.
[1] Donald Kuspit, The End of Art, Cambridge University Press, 2004., str. 175., 176.
[2] Oskar Batschmann, Das Kunstpublikum – Eine kurze Geschichte Verlag Hatje Cantz, Berlin, 2023., str. 25., 26.
[3] Donald Kuspit on art values and money value, New York Studio School, snimljeno 22. 2. 2007. https://www.youtube.com/watch?v=RQZxmOa-S1Ks, pristupljeno 22. 12. 2023.
[4] Lujo Parežanin, Majmunska posla, Novosti, 29. 8. 2023. (https://www.portalnovosti.com/majmunska-posla, pristupljeno 20. 12.)
[5] https://www.artprice.com/artprice-reports/theart-market-in-2022/key-figures-for-2022, pristupljeno 22. 12. 2023.