Povod razgovoru izložba je ciklusa fotografija Josipa Lovrenovića s motivima iz Bosne i Hercegovine, koja se treba(la) održati u Galeriji Forum i koja prati promociju knjige putopisa Ivana Lovrenovića Ikavski zemljopis (2019., Tvornica mašina GS, Travnik, Synopsis, Sarajevo-Zagreb) u kojoj predočava prizore sa zajedničkog putovanja. S obzirom na okolnosti uslijed pandemije, promocija knjige i izložba još uvijek čekaju svoj trenutak, ali zato objava razgovora s autorom fotografija, svestranim likovnim umjetnikom, ne.
Razgovaramo o njegovim grafičkim i fotografskim radovima, pri čemu daje autentičan odgovor na stanje u području grafike.
Formalni razvoj slikara grafičara Josipa Lovrenovića povezan je uz zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti gdje je diplomirao (2000.) u klasi Frane Pare te potom uz Akademiju Sztuk Pięknych u Warszawi na kojoj je, pod mentorstvom profesora Rafala Strenta, grafičkim ciklusom Session (2005.) završio specijalistički studij cum laude.
U Ikavskom zemljopisu Ivanovi tekstovi imaju vrstan pandan u Josipovoj fotografiji, karakterističnoj po objektivnosti, u koju se također ne pokušava upisati nešto drugo, nego zamjetno nastojanje oko vjernosti onoga što jest i što se nalazi u samoj materiji, odnosno prostoru.
„Sve što sam trebao imao sam u prostoru. Prostor je diktirao činjenje. No, to i jest odlika prostora – totalni diktat. Tako je u stvarnom, praktičnom životu, a pogotovo je tako kad se prostor želi ugurati u dvodimenzionalnu interpretaciju stvarnosti kao što su fotografija ili slika. To naravno ne znači da se u pristupu dvodimenzioniranja prostora možete opustiti i činiti što vam je volja nego podrazumijeva ozbiljan rad na vlastitom prilagođavanju diktatu prostora. Prostor je potrebno ‘portretirati’ istim onim principima koji portret čine dobrim. Uhvatiti karakter, osobnost i specifičnost portretiranog. Uhvatiti i ono nevidljivo, a prisutno. Pri tome, kao i kod portretiranja, poželjno je što više znati o onome koga portretirate a moja je sreća što, pored vlastitog zanimanja za zemlju i njezine prostore, to znanje imam u Ivanu. Pa je, uz dugo i temeljito uzajamno poznavanje, nekako i jedino logično da nam se pogledi nadopunjuju u pokušaju cjelovitog djelovanja. Sreća je kad se u tome uspije.“
U pogledu fotografskog opusa Josipa Lovrenovića treba imati u vidu nekoliko razvijenih tematskih ciklusa. Uz fotografije nastale za Ikavski zemljopis, godinama snima razne motive bosanske i hercegovačke sepulkralne plastike poput stećaka, i bosanskih križeva, što je objavljivano u knjigama Ivana Lovrenovića, a fotografira i u Narodnom pozorištu u Sarajevu gdje radi kao scenograf. Jedan od rezultata potonjeg jest ciklus fotografija Teatar u kojem je pokazao da veliko nadahnuće nalazi „u bilježenju svega onoga što predstoji završenim režiranim scenama, za vrijeme režiranih scena, ali iz ugla nevidljivog publici, i onoga što nakon takvih scena ostaje. Ukratko, onaj život pozorišta koji se odvija iza zavjesa i kulisa, a koji, u najširem smislu, omogućava režiji da bude.“
O važnosti svjetla kad fotografira baštinu poput stećaka kaže: „Vrlo često biva da, na pojedinim lokacijama na kojima su bogato ukrašeni spomenici, u ‘krivo doba’ dana, ama baš ništa od ‘ukrašenog’ nećete vidjeti. Naravno, to ima veze i s fizičkim stanjem kamena kao i s činjenicom da su mnogi od njih zatrpani, prevaljeni ili jednostavno rečeno, nisu na svom pravom mjestu. No, iako rijetka, najuzbudljivija su cjelodnevna iskustva na lokalitetima. Tek puni dnevni hod sunca otkriva detalje na mjestima za koja bi, samo čas ranije, sa sigurnošću mogli tvrditi da su netaknuta namjerom majstora kovača. To zapravo znači da se slike, kao na nekakvom beskrajnom filmu, neprestano mijenjaju i, neovisno o količini vremena provedenog na jednom mjestu, uvijek iznova ostajete zatečeni prizorima koji pred vama izranjaju. Na te vizualne senzacije ništa vas ne može dovoljno pripremiti. A znači i to da ne postoji jedna, prava slika pojedinog kamena ili cjelovite nekropole već da sve te slike istovremeno postoje u četiri dimenzije. Zajedno, a nikad skupa, cjelina su.“
Spomenuti grafički ciklus Session ustvari nije završen te obilježava grafičke dosege Josipa Lovrenovića u koje se vrijedi zagledati. Njime izražava autentičan odnos prema sjećanju jer se prožima niz privatnih slojeva kroz koje progovarajui drugi konteksti: „Zamišljen je kao djelo u kontinuiranom nastajanju. Točnije, djelo u kontinuiranom nestajanju. Osnova za rad stare su fotografije nestalih ljudi bez čijih interakcija ne bi bilo ni mene. Nestali su ljudi, predmeti, fotografije i sjećanja. Ipak, nekim čudom, nakon posljednjeg kolektivnog i organiziranog čina nestajanja, put do mene nalazile su fotografije nestalih života. Te fotografije transponiram u nove međusobne odnose, ali transponiram ih i u materijal matrice pa samim tehničkim postupkom informacije o sjećanju dodatno dobivaju na zaboravu. Vremenom, stalno, svakodnevno dodavanje i brisanje elemenata sjećanja u grafičkoj matrici rezultira jednim od mogućih prijevoda univerzalnog principa zaborava u likovni jezik. Tako tretirane grafičke matrice i same postanu ‘nosač podataka’ tj. preuzimaju funkciju sjećanja pa se procesom tiska dodatno izlažu zaboravu.“
Na temelju dosadašnjih okušavanja i unutarnjih ulōga Josip Lovrenović kaže: „Niti jedan drugi umjetnički medij ne zadovoljava moje unutarnje potrebe i razloge umjetničkog izražavanja tako potpuno kao što to može grafika. Iskustvo grafike obogatilo je moj privatni i profesionalni život nečim vrlo važnim: promišljanjem i radom u dugačkim vremenskim intervalima. Prirodno i uvjetovano metjeom, rad na grafičkim ciklusima dugo traje, a posve okupira pa time i razvija dužu koncentraciju i strpljenje u iščekivanju rezultata. Takav rad zahtijeva spoznaju o svakom idućem koraku i postupku, a s takvim iskustvom lakše je raščlaniti različite faze rada i potrebe bilo kojeg drugog posla. Također, a zvučat će čak i paradoksalno, otklonio mi je potrebu za brzim, čestim i neutemeljenim izlaganjem.“
Poznate su zahtjevnosti bavljenja grafikom. U nedavnom razgovoru za Konturu Nevenka Arbanas između ostalog je istaknula da „bavljenje grafikom ostaje na entuzijazmu pojedinaca.“ Unatoč naporima pojedinaca, to često nije dovoljno. Josip o tome kaže: „Ako se regionalno, svi redom, volimo dičiti grafičkom tradicijom i umijećem, čime pravdamo predugo nepostojanje niti jednog kvalitetno opremljenog otvorenog grafičkog ateljea koji bi se mogao iznajmiti i u njemu predano raditi? Čemu služe nedodirljive grafičarske figure koje u četiri zida doživotno zaposjednutih ustanova svojim polaznicima plasiraju priče o ljepoti i važnosti grafičkog umijeća, da bi ih nakon određenog vremena ispratili u svijet bez preša, u tužan svijet?“
Nevenka Šarčević
Razgovor objavljen u Konturi 149/150., studeni 2020. godine