Djela iz zbirke Nediljka Paića, Galerija Vladimir Filakovac, 11. 3. – 4. 4. 2024.
Stablo i čovjek pod suncem (predgovor)
Đuro Seder jedan je od protagonista na svojim slikama jer je maksimalno ušao u prostor slike, pa nas ne iznenađuje da je nerijetko tako originalno slikao autoportrete u kojima je pokazivao smionost, autoironiju, karikiranje ozbiljnosti i komičnost. Ustvari, već je pisano i dobro interpretirano da je čovjek njegova temeljna okupacija, kao ideja ili kao arhetip čovjeka, u relacijama prema sebi i drugome iako je slikao u različitim žanrovima – mrtve prirode, pejzaže, intimističke, mitske i napose biblijske prikaze i dr. Uz čovjeka, stablo i sunce motivi su koje je učestalo slikao.
No, neprestano se kod Sedera susreće dualnost svjetla i tame, svijet doživljaja životne vedrine i tjeskobe pitanja. Odlazak u crnu bio je put krajnje redukcije boje i predmetnosti, a povratak u energičnim kolorističkim potezima na figurativnim prikazima. Zapravo, na Sederovim slikama promatramo stvarnu posvećenost mogućnostima medija slike koji u svojem dugom trajanju i dalje ima veliki potencijal.
Opreke je elaborirao u poznatim, i u predstavljanju njegova rada često isticanim, esejima[1] koji upućuju na povezanost sa svjetonazorom i duhom protokonceptualne grupe Gorgona (1959. – 1966.) čiji je bio član, ali i odvojenost od nje u predaji užitku slikanja. Pisao je najprije „o neodoljivom iskušenju granične mogućnosti slikarstva”, da „crnim gasi suvišno” i o gubitku „razloga za sliku” pri čemu se nameće razmišljanje o tome što su za njega bile „granične mogućnosti slikarstva”, kako ih je nazvao, jer u isticanju razlika ovih faza vrijedi imati na umu da „niti u gorgonaško vrijeme Seder nije dovodio u pitanje regularnost oslikane površine, nego tek sadržaj naslikanog i način izvedbe”[2], na što je uputio i Vinko Srhoj. Premda je doživio blizak susret s apsurdom i nihilizmom, i unutar ograničenja izražavao je mogućnosti slike u gubljenju predmetnog svijeta i svođenju prikaza slike do ništavne crne na kojoj je ipak palucalo svjetlo.
Nije Seder samo u razdoblju Gorgone i svojih „crnih slika” imao susret s pitanjem smisla, nego i onda kada je slikao primjerice biblijske teme. No, za razliku od gorgonaške faze s kojom kasnije nije isticao naročitu povezanost, ovo mu je kasnije razdoblje obilježeno snažnijim inspirativnim uporištima, upravo otvorilo put dubljih intuicija jer je očito da je imao i razloge za sliku. Doista, slikar se vraća polazištu „negdje na samom početku bijaše opčinjenost slikarstvom. Sretna žeđ. Njoj se vratih. Vratih se radosti slikanja” te „glasam za slikarstvo koje se ne boji sebe: intuicije, zamaha, nepredviđenosti. Koje se ne boji poticaja iz tradicije” itd., istaknuo je Seder.
Od stabla spoznaje dobra i zla, u Isusovoj prispodobi o Kraljevstvu nebeskom kao i drva križa, u biblijskom kontekstu ono ima slojevito značenje. Treba to zapaziti jer „biblijsko u Sederovu slikarstvu nije u prvom redu tematska odredba nego prije svega način gledanja i razumijevanja čovjeka i svijeta, a što najjasnije dolazi na vidjelo u predstavljanju Krista.”[3] Stabla prikazuje Seder s različitim krošnjama, čini se ponajviše tipizirane, zaobljene, kupolaste ili kuglaste forme kao na prikazu ciklusa stvaranja iz Knjige Postanka (Postanak IV, 2008. ) i nizu crteža, a uz sunce mogu biti samostalni ili kao pratitelji prizora. Od davnina se stablo povezuje s iskustvom poimanja mudrosti, ono je metaforička spona neba i zemlje. Pod stablima se nekad sastajalo, odvijao se društveni život i pripovijedalo se. Čovjek koji neprestano razmišlja o Bogu uspoređuje se u Bibliji sa stablom, dok se Bog prema proroku Hošei uspoređuje sa zelenim čempresom.[4]
Mada „naša umjetnost, a i ona susjednih zaraćenih naroda, nije uspjela stvoriti nešto što bi mogla biti specifičnost postmoderne, izmijenjene iskustvom rata”, kako je ustvrdio Vinko Srhoj[5] bilo je umjetnika koji su reagirali na rat. Seder se pitao: „Ima li uopće smisla slikati dok ljudi ginu” i početkom devedesetih na nizu slika tematizirao horor rata. Znajući potiskivati intenzivne i svijetle boje i donoseći mračniju atmosferu i kasnije je evocirao iskustvo stanja patnje i straha (Tri figure, 1997.).
Kako i danas vidjeti svjetlost u tami trenutnih ratnih sukoba Ukrajine i Rusije, Izraela i Palestine, vjere koja pripadnike iste religije ne povezuje i ne oslobađa, nego služi kao oruđe za osudu i ideološku borbu protiv onih drugih. Zatim činjenice da brojni ljudi gladuju dok se naveliko baca hrana i novac za zadovoljavanje trenutnih potrošačkih potreba društva koje ne brine za ekološke posljedice i gomilanje otpada, onoga koje ne misli o svojoj povezanosti s prirodom koju izrabljuje. „Malo toga je u meni izazvalo takvu žudnju za smislom kao što su to apsurdnosti ovoga svijeta, i malo je toga toliko snažnu žudnju za Bogom kao otvorene bolne rane što ih život sa sobom nosi”[6], naglasio je teolog Tomáš Halík pišući o apostolu Tomi i ranama ljudi u patnji.
Izbezumljena figura na slici Jedan koji viče (1988.) vrišti na nebo te donekle podsjeća i na motiv Joba kojemu se Seder vraćao u brojnim varijacijama, a kako je istaknuo Mirko Jozić „u vrlo profinjenom obliku svi Sederovi ljudi osjećaju problem Joba”.[7] Prepoznajemo ga i na slici s crnom figurom koja nas poput oranta gleda velikim očima pod crnim suncem – Crno sunce (1997.). Inspirirana tumačenjem Zdenka Rusa dnevne i noćne strane slike u monografiji o Sederovu djelu Elena Cvetkova povezala ga je s prethodnom crnom fazom.[8] Tu je i motiv Raspeća, raspetog Isusa ili Raspetog Boga kako ga naziva Jürgen Moltmann u istoimenoj knjizi potaknutoj pitanjem o Auschwitzu i odsutnosti Boga koju je doživio i Krist na križu. Upravo zbog prožetosti slikarstva s osobnim doživljajem vjere, Sederovim djelima biblijske tematike daje snagu autentično vjersko iskustvo i spoznaja. Na prikazima Isusove muke likovnim sredstvima manje je postavljao težište na Isusovu fizičku muku, križ je predočavao jednostavno, svodeći ga na znak ili simbol. Njegove slike koje imaju poticaj u Bibliji pokazuju ne samo slijeđenje konvencionalnih ikonografskih obrazaca (npr. na prikazu Isusa s Marijom i Martom) nego i nerijetko vitalnost interpretacije ovih tema (Krist, gospodar subote). U prikazu Isusa u hramu, temi kojoj se više puta vraćao, uspio je predstaviti dramu trenutka susreta s mračnim licima protivnika, predočiti i nestabilnost arhitekture jasno vidljivim širokim potezima nekoliko boja, kao i na mirnijoj slici Pred plovidbu, dok Postanak III (2003.) odlikuje profinjena elementarnost poteza obrisa ruke i bogate materičnosti tamne površine iz koje palucaju, neznatno ali izražajno, svijetle boje. Umio je Seder istaknuti ključni segment radnje, odnosno njezin vrhunac jer su mu sadržaji intimno bliski uranjao je u njih potpuno. U tom kontekstu vrijedi istaknuti zapažanje Zdenka Rusa da se „posve rijetko događalo da religiozna tematika postane sastavnim dijelom umjetnikovih najdubljih preokupacija, da iz situacije povremenog rada in situ (freske, vitraji, mozaici) sakralni sadržaj postane komponentom samog smisla slikanja”.[9] U tome su angažmani u Bosni i Hercegovini, napose u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj Sederu bili veliki poticaj.
Postav omogućuje komparaciju slika i crteža. Seder tijekom života nije često izlagao svoje crteže kao slike, no oni pokazuju da mu je početni crtež kao nositelj ideje bio intimno važan i otkrivaju kako je „mislio” sliku, kako je svodio prikaze na elementarne linije, kako su mu figure tipizirane i generičke, ali da ipak mogu nositielemente općeljudskog, arhajskog i primordijalnog. Budući da nije robovao racionaliziranju i iscrpljivanju detalja, crteži su bili svojevrsna priprema za izražajne široke poteze na slici, materiju boje i njezino pulsiranje u snažnoj ekspresiji gustih slojeva, energičnih nanosa, od ostavljanja reljefnosti do ureza u površinu slikarskim nožem. Čovjek prikazan kao muškarac i/ili žena, u paru, ili više ljudskih likova, žena ili muškarac s cvijetom ili pak figura koja podignutih ruku sama u tjeskobi zaziva nebo, često su postavljeni u prvom planu prostora koji ne robuje konvencijama određene perspektive i simetričnosti fizionomije zbog isticanja specifičnog likovnog efekta ili upravo deformacije, redovito imaju i velike oči koje su zatečene tajnom, širom otvorene u čuđenju, djetinjoj naivnosti ili pak ranjivosti, čežnji, nježnosti, toplini i blagosti. Seder je i prije i nakon Gorgone prolazio kroz mijene u izrazu, a bio je zahvaćen pollockovskim apstraktnim ekspresionizmom, enformelom, geometrijskom apstrakcijom, magritteovskom dodirom stvarnosti i fantazije, naravno i (anticipatorski) novim ekspresionističkim slikarstvom oslobođene geste, cézanneističkih aluzija, pa se njegov opus ne može dijeliti samo na dvije faze, iako se one najviše ističu. Kada zbirka Nediljka Paića bude u cijelosti katalogizirana i temeljitije valorizirana, imat ćemo još diferenciraniji uvid u cjelinu njegova slikarskog opusa. Međutim, Sederovo djelo sadrži aktualnost jer je težio ne povoditi se olako za prolaznim trendovima, nastojao je biti krajnje slobodan u slici, prenijeti u nju svoj svijet. U čežnji za blizinom svetom, prepoznajemo njegove crte lica, dakle ne samo na autoportretima, nego i na drugim likovima, napose na svetom Franji ili na Isusu koji su ga posebno inspirirali. Izgleda da je Sederu bilo važno doći do svojeg „čistilišta” kako je jednom nazvao tamnu fazu Tonko Maroević, a da se ne vrati na njega ili čak više da ih kasnije promatra iz druge dubine. Konačno, i ova izložba pokazuje da je Seder imao svijest i izgrađen odnos prema tajni koja nosi i svjetlo i tamu svijeta, i Bibliji u kojoj je kroz lik Krista „svjetlo svijeta” imao najdublje poticaje.
Nevenka Šarčević
[1] Đuro Seder, Nemogućnost slike, Život umjetnosti, 13, Matica hrvatska, Zagreb, 1971. i Đuro Seder, Mogućnost slike, katalog izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti, Zagreb, 1981.
[2] Vinko Srhoj, Đuro Seder, retrospektivni pregled 1955. –1977., u: „Vinko Srhoj, Crno na bijelo i ‘vice versa’”, HS AICA i Durieux, Zagreb, 2023., str. 216.
[3] Mirko Jozić, Đuro Seder. Borba s anđelom, BMG, biblioteka Ars contemporanea, Zagreb, 2006., str. 62.
[4] „Ja sam poput zelena čempresa: po meni si rodan plodovima.” Hoš 14,9b
[5] Vinko Srhoj, Postmoderna umjetnost u Hrvatskoj između rata i mira, u: „Vinko Srhoj, Crno na bijelo i ‘vice versa’”, HS AICA i Durieux, Zagreb, 2023., str. 510.
[6] Tomáš Halík, Vrijeme praznih crkvi. Od krize prema produbljenju vjere, Ex libris, Rijeka, 2022., str. 136.
[7] Bilješka 3., str. 91.
[8] „Crno sunce, Autoportret i nekoliko posve sivih slika upozorili su da ‘noćna strana slike’ još živi, ne kao sjećanje na prošlost nego kao trajna prisutnost.” Elena Elena Cvetkova, Razgovor s Đurom Sederom: Uvijek slikam od početka, Večernji list 203, 1. 3. 1998., str. 11.
[9] Zdenko Rus, Art magazin Kontura 35-36, Zagreb, 1995., str. 47., u: „Zdenko Rus, Slikarstvo/neslikarstvo”, HS AICA, Zagreb, 2011., str. 183.