U trenutku kada se izražava stav da digitalne tehnologije, Internet i društveni mediji kao „alternativne kritičke platforme ne potkopavaju utjecaj umjetničke kritike, već pronalaze vlastite pisce i čitatelje koji sami biraju i koji se lako kreću između različitih formata“, kako smatra Patricia Bickers*, rekli bismo da na našoj letargičnoj medijskoj i uspavanoj intelektualnoj sceni kritičko vrednovanje likovnih djela nasušno nedostaje, prevladava reklamerstvo, autocenzura i konformizam. Stoga tekstovi Vinka Srhoja imaju značaj ne samo u vremenu nastanka nego i pokazuju aktualnost godinama nakon što su napisani, bez obzira na mjesto u kojem su objavljeni: dnevnom tisku, stručnom časopisu ili knjizi. U šest poglavlja: Poznanstvenjena kritika, Časopisi, katalozi, predgovori – nešto podebljana kritika, Iz dana u dan – novinski tekstovi, Najgore od najboljeg…, Novine i Polemike, knjiga Crno na bijelo i ‘vice versa’, obuhvaća širok raspon značajnih tema i pojava u umjetnosti 20. i 21. stoljeća kako lokalnog tako i međunarodnog konteksta. Slijedom toga, jedan prilog nije dovoljan za pobrojati u glavnim crtama čime se bavi knjiga kamoli za, itekako zasluženu, temeljitu analizu opsežna djela čiji je urednik Ivica Župan uvjerenja „da će ova knjiga vratiti domaćoj sceni onaj često izgubljeni legitimitet kao savjesti struke“.
Zbir probranih članaka nastajao tijekom više desetljeća (piše od 1976.), stila je književnih vrijednosti, umijeća preciznog i dovitljivog imenovanja pojava. Premda Srhoj sebe smatra „kritičarem opće prakse“, neke teme izdvajaju njegove interese, poput umjetničke grupe Biafra iz 70-ih koja je izazivala kontroverze o kojoj je napisao doktorski rad, no dubinski se bavio i kiparskim fenomenima prve polovice 20. stoljeća pri čemu tumači kako je „kiparstvo u okrilju avangardi u Hrvatskoj ostalo u sjeni slikarstva, pa čak i crteža i grafike i kolaža, a svakako nije iskazivalo veću zaokupljenost istraživanjem u mediju, eksperimentom koji bi proširio granice skulpture“.
Sagledava ekspresionizam u hrvatskom kiparstvu, u djelu Ivana Meštrovića i u tom kontekstu nezaobilazno je njegovo bavljenje djelom Jurja Škarpe koji je „zaslužio da ga kritika nazove jedinim kiparskim izdankom ekspresionizma u nas“. Meštroviću se vraća u različitim okvirima, pišući o „klesaru njegovih kipova“, Hvaraninu Šimi Dujmoviću, o Meštrovićevu političkom djelovanju. Redovito ćemo kod ovog kritičara zamijetiti dobru informiranost, poznavanje i razmatranje literature, kao i propitivanje ranije postavljenih teza ili gotove istine. Primjerice, pisao je o romansiranju biografije te mitizaciji osobe i djela Josipa Račića, „slikara u umjetničkom limbu“, koja bi „izdvajanjem onoga što je u Račićevu opusu najkvalitetnije“ bila razbijena, a referirajući se na prethodna tumačenja uviđa važnim istaknuti Račićevo „hrvanje s problemom oblikovanja likova na tamnim pozadinama“.
Srhoj redovito prati Venecijansko bijenale, a kao i inače, često se u tome razlikuje od službeno-promotivnog i stručnog mnijenja. Analitički razmatra kustoski koncept i metode, refleksivan je na smotru unutar globalnih okvira i prethodnih bijenala, potom daje argumentiranu ocjenu. U nastupima Hrvatske uočava „nesposobnosti da prepoznamo kamo svijet umjetnosti ide i koga ponuditi tom istom svijetu“, te da su naši izbori „mišljeni za ‘unutrašnju uporabu’ i okrenuti domaćoj javnosti“. Konstatira i da „postmoderna s Hrvatskom nije imala sreće“. Naime, „naša umjetnost, a i ona susjednih zaraćenih naroda, nije uspjela stvoriti nešto što bi mogla biti specifičnost postmoderne, izmijenjene iskustvom rata.“
U Srhojevim kritikama na svjetlo izbija fenomen proturječnosti susreta hvaljenog i kritički vrednovanog pa bi valjalo razmotriti i koliko je puta pri tome bio jedan od rijetkih ili je osamljeno komentirao pojave profaniranja umjetnosti u prostorima namijenjenima kulturi. Sustavno je raskrinkavao trendove komercijalizacije umjetnosti zbog lakog uspjeha kod publike pa time i hiperprodukciju, npr. u Mersada Berbera (berberijada), Zvonimira Mihanovića, a pisao je i o tome kako je „akademizacija naive dovela do sužavanja izvorne izražajnosti“. Pri tome on diferencira kvalitetan od slabog dijela opusa te upućuje na specifične odnose umjetnika prema svom radu. Osobinu djela „umjetnika koji sebe kopira“, uočio je kod Zlatka Price kao i „počesto nuđenje vlastite osrednjosti“, dok je „obmanjivanje spontanošću“ uvidio kod Vatroslava Kuliša. I tako dalje.
Srhoj je suprotnost onih kritičara koji „ne vole umjetnost“ i koji su „proizvod akademskih situacija“ po mišljenju Petera Schjeldhaala te stoga i ne drže do iskrenosti. Svjestan je odgovornosti kritičara i umjetnika za djelo, neovisno o kontekstu i koliko je umjetnik o čijem radu piše miljenik sustava. Zapaža kompromitirane „unajmljive kritičare“ koji podržavaju slabu produkciju, one koji „često obolijevaju od sindroma slatkorječivih pražnjenja“. Zaključuje i da umjetnici „dok ih hvalite sve je dobro, kad nešto zamjerite, u očima ‘genijalnog’ umjetnika brišu vam se sve zasluge iz prošlosti, a kritičar postaje sličniji crnom vragu nego ljudskom stvorenju“. Probleme kritike postmodernog vremena sažeo je u amblematskom članku Suvremena kritika u vremenu osrednjosti, uočivši da je kod nas „kritika pasivni promatrač zbivanja na i tako siromašnoj domaćoj umjetničkoj sceni. Ona se realizira unutar beskonfliktnih i afirmativno-podražavalačkih kategorija, adorantskih kataloških tekstova i apologetskih novinskih osvrta.“ Time se njegove kritike mogu usporediti s onima kritičara Jamesa Elkinsa.
O odnosu umjetnosti i politike Srhoj piše i polemizira u brojnim prilikama te uočava da se politika, odlučujući o javnim spomenicima, stavlja ispred struke (slučaj Ratka Petrića u Zadru). „Osim politike jedva da ima mjesta za bilo kakvu umjetnost“, ustanovio je kod platna svečanog proglašenja Ustava Hrvatske, Jadranke Fatur, kritizirao je pored ostalog i slučaj Matka Trebotića na Pantovčaku, kojega je pozicionirala podrška politike, a ne kvaliteta rada. Pri tome, ovi tekstovi nisu nastali iz ideološke ostrašćenosti nego iz zanimanja za temu: „Kritičar se danas u nas uopće ne zanosi time da bi recimo preispitivao i ‘uvijek iznova’ ocjenjivao umjetnikovo djelo.“ Reagirao je na postupanje institucija i javnosti na Crni peristil Igora Grubića (1998.) i u brojnim drugim prilikama.
Kritici u našoj sredini nedostaje dijalog, uvažavanje rada kolega, polemiziranja u cilju rušenja mitova ličnosti i pojava koji se dižu u provincijska nebesa pa pitanje – jesmo li zrela sredina za konfrontiranje stavova – motiviraju Srhojeve polemike. Posebice ona s Tonkom Maroevićem (1989.) o spomeniku Koste Angelija Radovanija u Starom Gradu na otoku Hvaru (1954.) u čast stradalih u NOB-u, je li socrealistički ili ne, u kojoj je Maroević zapazio njegovo isticanje „svježim formulacijama i povremenim duhovitim invektivama“, a nastavio „zbog čega Srhoja poštujem i kad se s njim ne slažem“.
Premda nije nova pojava, referentno je suđenje za klevetu Jamesa Abbotta McNeill Whistlera protiv Johna Ruskina, 1878. godine – anegdotalna je činjenica da je zbog svojih kritičkih stavova i Srhoj više puta bio na sudu. Tužba amaterske slikarice da je počinio krivično djelo klevete zbog javno iznesene ocjene njezina rada, potaknula je u ondašnjim (1987.) medijima važna pitanja vrednovanja i slobode kritičara. Riječ je o kontekstualnoj kritici u suživotu i dijalogu s djelom. U sveopćem nedostatku vrijednosne kategorizacije, knjiga Crno na bijelo i ‘vice versa’ Vinka Srhoja donosi važna vrednovanja proizašla iz utemeljenih analiza, poticajnih usporedbi i zaključaka. Zato je ova knjiga dragocjena referentna građa, jedno od nezaobilaznih polazišta u bavljenju temama umjetnosti 20. i 21. stoljeća. A bilo bi dobro da barem dio tekstova izađe iz okvira našeg jezika jer se na izniman način bavi i međunarodnim pojavama, ali i zato što se u lokalnom kontekstu ogledaju širi fenomeni.
* Patricia Bickers, The Ends of Art Criticism, Lund Humphries Publishers Ltd, serija: New Directions in Contemporary Art, str. 12.
Tekst objavljen u Art magazinu Kontura, 162/163., prosinac 2023., 102-103.