Kotor, 28. 1. 2023.
Prije dva dana smo u sklopu II. tribine ususret sv. Vlahu u organizaciji Dubrovačke biskupije (vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke Biskupije) i nakladnika ArTresor naklade, imali čast predstaviti knjigu Bokobran autorice Nevenke Šarčević, a večeras u ozračju Tripundanskih svečanosti koje su najavile jučerašnje Lode, u organizaciji naše biskupije i nakladnika, ponovno s velikom radošću sudjelujem u predstavljanju Bokobrana kotorskoj i bokeljskoj publici. Mislim da smo svi privilegirani što se večerašnje predstavljanje odvija baš ovdje, u Katedrali, koja sa relikvijama sv. Tripuna i drugim svojim svetinjama i svim slojevima duhovne, umjetničke i graditeljske prošlosti, kao takva predstavlja veliku sinegdohu vjere, umjetnosti i povijesti Kotorske biskupije i prostora Boke.
A to je upravo ono što nam Bokobran želi učiniti pristupačnijim i bližim: umjetnost i povijest, protkane vjerom, i isprepletene brojnim kulturnim i umjetničkim utjecajima, stilovima, nadahnućima, ljudima i događajima.
Ovaj jedinstveni autorski pothvat povjesničarke umjetnosti Nevenke Šarčević zaista je i previše vremena čekao na trenutak kada će biti predstavljen javnosti, no, kako nas uči mudri Propovjednik „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“
Ovako bogato, mozaično, multidisciplinarno djelo, nije zapravo moguće cjelovito predstaviti u svim njegovim aspektima i dometima.
Stoga večeras želim istaknuti nekoliko osobnih opservacija više vezanih samu autoricu i djelo, koje mislim da nam mogu pomoći u njegovu vrjednovanju.
Najprije, uvjeren sam da na području Crne Gore nema knjige koja bi imala približno sličnu genezu, što ju čini zaista jedinstvenom pojavom u našem prostoru i vremenu. Bokobran, naime, nije zbornik radova sa znanstvenog skupa ili monografija pisana s namjerom da bude monografija, već je zbirka autoriziranih tekstova koji izvorno nisu nastali kao novinski ili web članci, već su to razgovori koje je autorica vodila u emisiji Bokobran na Radio Duxu. Radio Dux je jedini hrvatski radio u Boki Kotorskoj (i u Crnoj Gori). Spletom sretnih okolnosti, kada je Nevenka došla u Boku za svojom sestrom Anom, koja je tada bila nastavnica Hrvatske nastave u Tivtu i Kotoru, dobila je priliku uređivati i voditi ovu emisiju na Radio Duxu. Presudno za nastanak djela ovakvog značaja bilo je to što je Nevenka dobila slobodu u potpunosti sama oblikovati ove emisije.
Tu slobodu i svoje stručno znanje, naša je autorica iskoristila na najizvrsniji način: uz vrlo opsežne i detaljne pripreme, odlučila je pozivati kao goste emisije, ljude iz najrazličitijih struka, zvanja i zanimanja, uvijek kompetentne za svoje područje, a u mnogim slučajevima, najeminentnije znanstvenike i kulturne pregaoce, koje veže jedan zajednički element: djelovanje na području kulture, umjetnosti i duhovnosti, ali i ljubav prema Boki kotorskoj i njezinoj baštini.
Da je ostalo na tome, na radio emisijama, imali bismo beskrajno mnogo razloga biti zahvalni gđici Šarčević. Ovakvim je pristupom, naime, Nevenka, učinila veliki iskorak u medijskom prostoru Boke Kotorske. U oko stotinu emisija, okupila je sugovornike iz Hrvatske i Crne Gore, i kroz razgovor s njima omogućila je široj javnosti da se upozna s njihovim radom i istraživanjima, istovremeno produbljujući i sagledavajući brojne teme od arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti, sakralne i profane arhitekture, vjere i duhovnosti, do suvremene umjetnosti i zaštite spomenika. Teme su to prevažne, bogate i kompleksne, ali često ostanu u akademskim nišama, i ne dobiju dovoljnu eksponiranost u širim društvenim krugovima. Jasno je da stručnjaci i istraživači koji se služe znanstvenom metodologijom znaju kako i gdje trebaju tražiti ono što ih zanima, međutim, medij poput radija je izvrsna prilika da se i obični ljudi upoznaju s tim kompleksnim temama i radom na neposredan i razumljiv način.
A iznimno je važno o tim temama govoriti pred širim forumom, posebno danas kada se borimo s pandemijom neukosti i nemara, kao i drskog ideološkog iskrivljavanja povijesnih činjenica. Ovakav format i pristup, prijemčiv ali objektivan, iznimno su važni u obrani istine, u očuvanju i poštovanju baštine kao takve. Jer ono što ne znamo istinski cijeniti, ne znamo ni voljeti, a što ne volimo, to zatiremo i uništavamo. Barem je to moj dojam vremena i prostora u kojem živim i djelujem. Naša baština, a kako vidimo, i tradicija, postale su žrtvom nemara i skrnavljenja baštinika koji je ne doživljavaju kao svoju jer je ne razumiju, te se ponašaju poput nezahvalnih i rasipnih nasljednika, koji su spremni žrtvovati sve pred idolom pohlepe i kratkoročne koristi, pritom ostavljajući nesagledive i nepovratne posljedice. Uvjeren sam da je korijen tog problema u svojoj biti zapravo neznanje i tragičan nedostatak ljubavi prema životnom prostoru i kontekstu u kojem živimo. Dovoljno je pogledati poneke medijske napise, društvene mreže, poslušati prečesto slabo pripremljene turističke vodiče, u gradu i mjestima koji su odavno postali žrtvama prekomjernog turizma, pa da čujemo strahovito groteskan i lakrdijaški način površnog i proizvoljnog tumačenja onoga što se predstavlja, koji vrijeđa i zdrav razum i sve ono o čemu se govori.
Mogao bih tako lamentirati u nedogled, jer je tema neiscrpna. Ali umjesto toga, kazat ću kako su upravo ovakav rad i žrtva potrebni da se obuzda stihija ove nasrtljive površnosti. Umjesto lamentacija, istaknut ću da je kao protuteža tome stanju, kao prva linija obrane, nama darovan Bokobran.
Nevenka je svoje sugovornike birala pomno, a jednako tako pomno pripremala za razgovore s njima čitajući opsežnu literaturu i radeći brojna istraživanja. To joj je omogućilo da pojedine teme osvijetli s više stajališta, što je još jedna od vrijednih karakteristika Bokobrana koju trebamo istaknuti.
Ono što je meni u cijeloj ovo predivnoj priči najfascinantnije je zapravo činjenica, da je ova knjiga rezultat neizmjernog truda, ljubavi i znanja, jedne mlade Požežanke (Ramljanke), povjesničarke umjetnosti, čiji je dolazak u Boku, zacijelo dar providnosti. Slobodan sam reći da ju je Boka fascinirala kao što je Venecija fascinirala Johna Ruskina, jer iako je došla iz potpuno drugačijeg kraja i društvenog konteksta, svoje vrijeme i sposobnosti, bez ikakve, itekako zaslužene nagrade i dužnog priznanja, nesebično je darovala kompleksnom bokeljskom mikrokozmosu. Brojni od ovih razgovora, pretočeni su u pisanu riječ, a ta je riječ obogaćena izvrsnim fotografijama, organizirana tematski i kronološki stručnim uredničkim radom dr. Katarine Horvat-Levaj i objavljena u vrlo raskošnom formatu, koji ovakvo djelo zaslužuje. Razgovarajući s više ljudi koji dijele slične interese, došao sam do zajedničkog zaključka da je nakon monumentalnog kataloga zagrebačke izložbe zavjetnih darova iz Boke Kotorske akademika Radoslava Tomića i suradnika, Bokobran, prvo djelo koje daje ovakav sveobuhvatan pogled na vrlo raznovrsnu tematiku. Nadam se da će biti jednog dana i polazišna točka za eventualno izdanje enciklopedije Bokeljske povijesti i umjetnosti, za kojom se sada osjeća istinska potreba i čije stvaranje već neko vrijeme zagovaram.
Činjenica da su prilozi nastali kao razgovori, daje posebnu notu lakoće kojom se mogu čitati, a da opet nisu izgubili na njihovoj stručnoj vrijednosti tamo gdje se ona traži. Multidisciplinarnost i multinacionalnost Bokobrana na divan način svjedoči o suradnji i kolegijalnosti sugovornika i njihovom međusobnom uvažavanju, uvažavanju njihovih postignuća, a posebno valja istaknuti uvažavanje novih pristupa istraživanja i zastupljenost istraživača mlađeg naraštaja, kao i naglasak na komparativnosti, koji se iščitava u retcima Bokobrana.
Važno je istaknuti da je Bokobran dokument jednog nama bliskog ali minulog vremena. U njemu nam sugovornici pripovijedaju iskreno i o svojim postignućima i svojim planovima, od kojih su se neki ostvarili, a neki nisu. Neki od sugovornika nisu više među nama. Čitamo o osobnim impresijama o Boki koje su tako dragocjene jer nam daju uvid u misaoni svijet autora. I pokazuju nam kako se Boka stubokom promijenila (opet u tako kratkom vremenu).
Bokobran nam zorno predočuje da je Boku nemoguće razumjeti i ozbiljno proučavati izvan njezinog povijesnog i kulturnog konteksta, koji čine Dalmacija, Mletačka republika, Katoličke Crkva, ali istovremeno, Bizant, Pravoslavni Istok, srednjevjekovno Srpsko carstvo, Crna Gora i osmanlijska osvajanja, navedimo tek neke odrednice… Ili kako to izvrsno sumira Lovorka Čoralić: „Baština Boke nedvojbeno je i crnogorska i hrvatska, ali više od svega je kozmopolitska, zajednička za cjelokupan prostor Jadrana i Sredozemlja.“
Nevenka je svojim radom učinila da se glasovi sugovornika ne pretvore u solilokvij, već da postanu zajednička Oda Boki. Ili, iskoristit ću jednu drugu sliku:
Jedan od načina na koji je radi čuvena dobrotska (ispravnije: dobrotsko-mletačka) čipka, je taj da se iz lanenog platna izvlači vodoravna nit, potka i ostanu samo vertikalne niti (osnova), a u toj osnovi se iglom i koncem izrađuje čipka s čudesno profinjenim i raznolikim motivima. Nevenka Šarčević je od šarolikih niti razgovora s pripovjedačima bokeljske povijesno-kulturno baštine, vještinom dobrotske vezilje, spretno izvezla ovaj divni vez koji večeras predstavljamo, i koji, nadam se, neće samo obogatiti naše police s knjigama, već nam pomoći da se bolje upoznamo s kulturnom baštinom Boke i njezinim pripovjedačima i tumačima, ali, možda nas i više približiti i potaknuti na nove suradnje.
Ostaje mi još jednom zahvaliti i čestitati autorici na ovom postignuću, kao i nakladnicima i svima koji su bili uključeni u nastanak ovog djela.