Lea Popinjač, Far above the world, Galerija Karas, 19. do 31. 10. 2021.
Far above the world (predgovor)
U javnom, napose virtualnom prostoru, gotovo sve ima publiku. S jedne strane, razne su prednosti novih mogućnosti, a s druge puno dosadnog ponavljanja već viđenog bez imaginacije. To potiče na misao o ranije utvrđenom kako „kroz reproduktivne tehnologije postmoderna umjetnost gubi auru“ (Douglas Crimp). Tek će oni s pravom unutarnjom potrebom doživjeti susret s nesigurnošću i nemogućnošću novog. Autentičnim likovnim umjetnicima bit će to prilika za prevladavanje granica medija, odnosno emancipaciju izraza. Potreba za bazičnom likovnošću, dubinskim razumijevanjem boje, materijala i napose posvećeno prepuštanje procesu, može dati originalan odgovor na to. Tako ovim ciklusom na akvarelnim papirima Lea Popinjač dolazi do samog ruba, upućuje na granice i prelazi ih: i vlastite i one konvencionalnog shvaćanja likovnog polja. Na neravnim površinama četverokutnih formata (kao i na onima nastalim u tehnikama ulja i akrila – na platnu ili dasci) i na ovim se radovima u akvarelu odražava slikaričin meditativni pristup, vide se razrađene slojevite mogućnosti percipiranja bespredmetnog kao predmetnog, i to u onome što nalazimo u prirodi – unatoč vrlo apstrahiranim formama. Navedenom doprinosi karakteristična Payne grey boja (Payneova siva) koja ovdje podsjeća na kristale leda na asfaltu, kao i na ugođaje koji se mogu doživjeti u refleksiji svjetlosti na hrapavim strukturama stijena uz more, za oblačna vremena, na igri mjesečine u sumraku. Ciklus je ovaj nastao kao nastavak i nadgradnja na prethodni (Koža, 2016. – 2021.) u kojem je slikarica koristila pretežno zemljane boje. U igri s materijalima, bojama i površinama, ali i u fascinaciji samo jednom bojom razvila je likovni postupak namakanja akvarelnog papira, gužvanja i modeliranja rukama, oslikavanja i sušenja, a potom kolažiranja. Očito je da je tim postupkom Lea oblikovala „okvir“ za igru s površinom i bojama pri čemu je dala svjetlosti da (u)čini svoje. U tom procesu, znakovito je njezino namakanje papira tako da postane podatno kao platno, u ovom slučaju obostrano, kao i kontekst sušenja radova u promjenjivosti ambijenta prirode. Metoda povezivanja i preklapanja papira (kolažiranje) pokazuje traženje ravnoteže i sve veće dosege Leine razigranosti, a redukcija boje i raspon tonova iznimnu rafiniranost površine radova. Naime, reljefne plohe ističu se atmosferičnošću koja zrači rijetko viđenom likovnom energijom. Riječ je o „živim odnosima“ koje uočava tek promatrač koji voli gledati. Zanimljiv je onaj između minimalizma korištenih sredstava, intervencija, te u cjelini prisutnosti lirskog svojstva. Naglašena asocijativnost „tamnoplavo-sive“ podsjeća na melankoliju i zapitanost pred prostranstvom. Gotovo da možemo doživjeti Bowiejeva astronauta Majora Toma prepuštenog promatranju zvijezda i plave planete Zemlje („Far above the world – Planet Earth is blue“, Space Oddity). Vidjet ćemo tonove ove boje podatne za redukciju u prikazu osamljena Sivog stabla Pieta Mondriana ili pak Kiše Milana Steinera. A ovdje, gledamo razrađen ciklus raskošno izvedene Payne grey u kojem Lea još jednom potvrđuje profinjen pristup slikarice, i to u spajanju krajnosti: pročišćenosti, reda i zaigrane, čak i otkačene spontanosti. To je moguće u iskrenoj čežnji i oslobođenosti za izazov promjene, jer „ako se osjećaš sigurno u području u kojem radiš, onda ne radiš u pravom području. Uvijek idi malo dalje u vodu nego što osjećaš da si u stanju. Idi malo preko svoje dubine. I kad osjetiš da ti noge više ne dodiruju dno, tada si baš na pravom mjestu da učiniš nešto uzbudljivo.“ (David Bowie)
Nevenka Šarčević