Na samom početku sa velikim pijetetom reći ću da se noćas nalazimo na mjestu na kojemu se već više od 1200 godina čuvaju relikvije Sv. Tripuna. Poštovanje kulta Sv. Tripuna, a time i ovo mjesto nezaobilazna je tačka kontinuiteta na kojoj se oslanja bokeška baština. I to je nesporno. Nesporno je i da je Boka Kotorska tokom prošlosti pripadala istom, jedinstvenom kulturnom krugu, istorijskom dalmatinskom krugu, koji se ne razlikuje od Istre do Albanije. Ali isto tako, u Boki Kotorskoj su se odražavali uticaji Vizantije, srednjevjekovnog srpskog carstva, viševjekovni uticaji Venecije, dodiri sa zaleđem koje je bilo u pod različitom vlašću, kao i dodiri sa osvajačima koji su u određenim vremenskim periodima upravljali i ovim područjem. Danas je Boka Kotorska teritorijalno dio države Crne Gore. A kako se radi se o specifičnom području koje u sebi nosi dodire različitih istorijskih i kulturnih stilova, nerijetko bikonfesionalnih sadržaja u umjetničkoj ikonografiji, njihov značaj se u crnogorskim okvirima često ne prepoznaje i upravo zato zanemaruje. I biću slobodna konstatovati da zato što izlazi iz uobičajene razumljive kulturno – istorijske sheme ostaje sama. Jer Boka Kotorska je po karakteristikama prostora, kulturne baštine, ali i po duhu i po vrijednostima prije svega dio svjetskog kulturnog identiteta.
Danas u kontekstu savremenih naučnih i stručnih istraživačkih pristupa, u obavezi smo govoriti o transregionalnom, transkulturalnom i transnacionalnom u bokeškoj kulturi i umjetnosti. Istovremeno, kako različiti stilovi u Boki Kotorskoj formiraju slojeve koji se iznova dodiruju i prepliću, potrebno je njihove odnose često iznova razmatrati. S napred navedenog neophodno je na temu – kultura i umjetnost Boke Kotorske stalno razgovarati. Međutim riječ razgovor i tema kultura i umjetnost Boke Kotorske su u nesaglasju. Razgovor, svakodnevnim jezikom rečeno je stil koji se koristi za neobaveznu komunikaciju. Nasuprot tome kultura i umjetnost Boke Kotorske je kompleksna tema. Upravo zato razgovori na ovu temu podrazumjevaju sagovornike određene širine, senzibiliteta, ali prije svega sagovornike sa empatijom u pristupu. Takve sagovornike pronašla je autorka knjige, reći ću namjerno, o kojoj noćas razgovaramo – istoričarka umjetnosti Nevenka Šarčević.
Radi se o razgovorima za radio koji su transponovani u intervjue. Transpozicija iz radio emisije u knjigu može biti izazovan proces, zato što ova dva medija imaju razlike u strukturi, ritmu i načinu na koji publika na njih reaguje. Postojala je opasnost da se kroz razgovore nivo teme degradira. Istovremeno, prednost razgovora bila je u tome što su sagovornici-istraživači na ovaj način često bivali slobodniji, opušteniji pa su saopštavali i one intuitivne odrednice koje su najbliže njihovim razmišljanjima.
Slobodni smo zaključiti da je ta barijera pisana-izgovorena riječ vješto uklonjena i da je autorica uspjela izbjeći opasnosti i iskoristiti prednosti metode koju je koristila jer ova knjiga sa sobom nosi upravo neposrednost i intimnost radija, dok na drugoj strani ima deskriptivni jezik i ritam, te svu kompleksnost i detalje knjige, koja angažira čitaoca.
U knjizi nalazimo priloge istaknutih istraživača s područja istorije umjetnosti i srodnih struka, iz Hrvatske, i to sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, Sveučilišta u Zadru, Sveučilišta u Splitu. Iz Srbije sa Univerziteta u Beogradu, i iz Crne Gore sa Univerziteta u Podgorici, a posebno priloge lokalnih istraživača. I sama autorica se osvrnula na bokešku tematiku prilozima o baroknom slikaru Tripu Kokolji i o radovima hrvatskih kipara u Boki Kotorskoj nakon pedesetih godina Radaušu, Radovaniju i Lipovcu. Neki od istraživača čiji stavovi su izneseni u knjizi, često imaju suprotstavljene stavove po pitanju mogućnosti očuvanja i valorizacije bokeške baštine, ali treba istaći njihovu posvećenost i strast prema vrijednostima Boke Kotorske.
Lično imam zadovoljstvo da istaknem priloge mojih kolega koji se bave zaštitom kulturne baštine, a čiji su stavovi objedinjeni u poglavlju – Zaštita spomenika Boke Kotorske; arheološkinja Vilma Kovačević, arhitektice konzervatorke Zorica Čubrović i Aleksandra Kapetanović, arhitektica urbanistkinja Marija Nikolić i arhitekta konzervator prof. dr. Ilija Lalošević. Neki od njih su učestvovali u procesima obnove Područja poslije zemljotresa 1979. godine. Bili su profesionalno angažovani u Službi zaštite u Kotoru, prvo nekadašnjem Opštinskom zavodu, koji je osnovan godinu poslije katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, a potom su nastavili svoje djelovanje kroz Regionalni zavoda za zaštitu spomenika kulture čija je nadležnost od 1992. godine proširena i na opštine Herceg Novi i Tivat tj. cijelu Boku Kotorsku. Oni su konkretno, na terenu istraživali podatke, tumačili ih, sprovodili mjere zaštite, aktivno učestvovali u procesima obnove, bavili se urbanističkim planovima i studijama zaštite, suočeni sa nedoumicama i izazovima koje ova profesija nosi. Iz priloga saznajemo kolika je bila težina njihove odgovornosti, ali istovremeno i kolika je bila njihova ljubav, strast i radost bavljenja Bokom kotorskom. Autori su velikog broja naučnih i stručnih radova bez kojih nije moguće relevantno govoriti o istorijsko-umjetničkim vrijednostima Boke Kotorske.
Ponovo naglašavam da raditi konkretno na polju zaštite kulturne baštine u Boki značilo je, i znači, prije svega odgovornost. Upravo zato smatram da poslednje poglavlje knjige pod naslovom Zaštita spomenika u Boki Kotorskoj stoji na braniku bokeške baštine. U knjizi nalazimo priloge sveštenika kotorske biskupije, pok. don Antona Belana, don Pava Medača, don Roberta Tonsatija …O bokeškim sveštenicima reći ću samo jedno; pokazalo se kroz istoriju da su oni čuvari bokeške memorije. Time je i njihova uloga u očuvanju baštine nemjerljiva. Sa aspekta zaštite baštine posvjedočit ću da je samo sprega povjerenja i međusobnog dopunjavanja sveštenika i struke mogla iznijeti obnovu određenih kulturnih dobara u Boki Kotorskoj.
Iz pažljivih analiza priloga i pojedinačnih stavova istraživača iznesenih u knjizi proizilaze smjernice za buduće očuvanje Boke Kotorske:
Iskazana je bojazan od pretjerane urbanizacije Boke Kotorske i zauzimanja arheoloških zona, često i nalazišta i svođenje arheoloških istraživanja na ad hoc slučajeve. Skrenuta je pozornost na nedostatak arheološke karte Boke, kao i nedostatak arheološkog muzeja koji bi omogućio, između ostalog i prezentaciju kamene plastike savremenim muzejskim metodama. Ukazano je na nedostatak stručnih rasprava u Crnoj Gori, nedostatak stručne kritične svijesti, stručnih skupova, kao i na nedostatak međunarodne međuinstitucionalne saradnje koja je preduslov kvalitetne obrade zahtjevnih istorijsko-umjetničkih tema. Upućeno je na nedostatak stručnih zanatskih profila koji bi mogli obavljati radove na zaštiti kulturnih dobara. Istaknuta je neophodnost formiranja nezavisne institucije koja bi se bavila istraživanjem, zaštitom i očuvanjem Boke Kotorske.
Time knjiga upravo sintetizira sadašnju bokešku kulturnu misao u načinu na koji ona govori o prošlosti i budućnosti.
Na kraju
Iako izgleda heterogena u opsegu knjiga homogenizuje odnos znalačkih pojedinaca prema temi koja nosi sa sobom težinu i snagu jedinstvenog prostora, koji ima svoje različite posebnosti. Pored toga što predstavlja svjedočanstvo, knjiga nameće i obavezu budućim generacijama prema očuvanju slojevitosti i duha ovog malog amfiteatra na vodi, okruženog brdima, u kojemu se predstave igraju vjekovima. I već sa sigurnošću mogu tvrditi da će ova knjiga biti neizbježno sredstvo orijentacije prilikom proučavanja, istraživanja i tumačenja istorijskog i kulturnog identiteta Boke Kotorske.
Uvodno izlaganje knjige koje je naslovljeno – Bokeljska tišina za one koji je još čuju – autorica Nevenka Šarčević završava riječima …“baština Boke Kotorske se ne sagledava jednim pogledom… slojevi su to koji se mogu slutiti u prisutnosti. Možda upravo u bokeljskoj tišini onih koji je još čuju“.
Upravo zato noćašnje razgovore doživljavam kao nastavak “projekta”, koji ću nazvati – Odbrana bokeške tišine – uz napomenu – ponekad je potrebno vrisnuti da bi se tišina čula! Čestitam autorici i svima koji su učestvovali u ovom projektu.
JASMINKA GRGUREVIĆ
(govor na predstavljanju knjige Bokobran,
u katedrali svetog Tripuna u Kotoru,
28. 1. 2023. godine)