Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja i galerije Gorica – Livno
26. 6. – 26. 7. 2022.
Kustosica izložbe: Nevenka Šarčević
Stručna suradnica: Željka Markov
Likovni postav: Nikola Vrljić, Nevenka Šarčević, Željka Markov
Fotografija: Damir Žižić, Barbara Šarić
Lektura: Ana Milovan
Gosti (predgovor)
Neprestano se mijenja spoznaja o promatranju i tumačenju mitskih sadržaja, tema i motiva; poput onih što su opredmećeni u antičkoj ili srednjovjekovnoj skulpturi u kojoj sagledavamo kreativne dosege u plastici tih razdoblja. U to zagledan, ali i u sve što ga okružuje, Nikola Vrljić jedan je od onih hrvatskih kipara koji autentično nastavljaju tradiciju figuracije. Poput nekih tajnovitih uljeza njegovi Gosti našli su se u komunikaciji s materijalnim tragovima povijesti livanjskog kraja postavljeni u korelaciji s arheološkim artefaktima Franjevačkog muzeja i galerije Gorica. Ne samo da se ovim izborom radova, nastalih tijekom posljednjeg desetljeća, očitovala kipareva zadubljenost u drevne motive poput primamljivog mu lika zagonetnih sfingi koje nekamo odlaze, egipatskog boga smrti u figuri babuna (Babi) nego i smjelost u izražavanju autoironičnog dijaloga, primjerice autoportretom s tijelom patuljka. Promatrača konfrontira s neočekivanim kroz humor (Bolje pola nego mrtav), ali i kroz kritiku, s čovjekovom prevrtljivosti u lakoći govora ruku kontrastnog značenja. U pogledu na golubove inspirirane onima što obitavaju po zagrebačkim trgovima i parkovima pomišljamo na pretjerani komfor i tromost zapadnog čovjeka kojemu nedostaje usredotočenosti na druge. Tek je naizgled neobrađena površina figura jer je proizašla iz kiparske logike pa skladno dolazi do izražaja, kao i boje koje pojačavaju ekspresivnost, posebice u glaziranoj terakoti (Memento vivere, Ozymandias, Vezani, Babi). Naime, načini tretiranja figura pokazuju nam da je riječ o autoru sa senzibilitetom za dodir s materijalom i materiju, pri čemu stavlja naglasak na mimezis proizašao iz nutarnjih tenzija što mu uspijeva upravo zbog iskustva intenzivnog rada s glinom. Opaža se to i u modeliranju u drugim materijalima kao što je akrilna smola i gips. Kada je riječ o skulpturama snažnije fizionomije i masivnijih oblika, uvjerljivo artikulira težinu i snagu volumena i tako uviđamo nesvakidašnju životnost. Primjerice, kod gotovo dvometarske skulpture Radovan dolazi do izražaja dinamičan stav blago pognute noge, spontana gesta prekriženih ruku i snažna facijalna groteskna ekspresija. A opet na dosjetljiv način, Vrljić se referira na kiparskog prethodnika i pritom donosi aluziju na našu svakidašnjost. Izbor iz opusa, kako s izravnijim referencama na katkad i fragmentarnu povijest kiparstva (Dio) tako i s onima iz vlastite imaginativne riznice, itekako je izložbom Gosti potvrda da figuracija nikako nije potrošena. Pored toga, da je kiparstvo živo dok se ostvaruje dijalog s prošlosti i kontekstualizira, a što je moguće kad kipar nije oponašatelj, nego tradiciju promatra kao poticaj istovremeno ne bježeći od svog vremena i mogućnosti eksperimenta.
Nevenka Šarčević, 26. 6. 2022.