Otapanje – Klasja Habjan

Lakoća nesputanog (predgovor)

Prepuštanje vođenju linije i trenutku u kojem se jedino čuje zvuk povlačenja olovke ili tuša na papiru, prostor je susreta s elementarnim, ali i igre. To je Klasji Habjan omiljen dio procesa nastanka rada jer joj „linija u šetnji“, kako ju je opisivao Paul Klee, omogućava spontanost, susrete s nepoznatim i njegu prvih ideja. Kolaži od papira umakani u različite akvarelne boje koje stvaraju šarolike forme i slojevite plohe te skice u tušu u radnim bilježnicama utemeljeni su u Klasjinoj potrebi za osluškivanjem intuitivnog i nekontrolirani postupak.^* Samorefleksivnom promatranju radova i opažanja nastalih tijekom mijena vremena doprinose i autoričine poetske misli. S tim u vezi, naslov izložbe i istoimenog kolaža Otapanje aluzija je ne samo na dio procesa nastanka nekih radova nego i onoga što nestaje u prolaznosti vremena.

Na ovim pretežno figurativnim prikazima uočava se odsutnost za autoricu inače karakterističnih redukcija boje, ujednačen odnos dijelova i gdjekad posve ispunjene cjeline kompozicija unutar kojih kao da su slučajno doskočile vjeverice (Proljeće) ili je na njima čudesan svijet ptica (Ljeto). Kod Klasje, redovito malene, naizgled neznatne životinje predočavaju harmoniju svijeta. Učestalo svedene na siluete, kao i ljudski lik koji katkad posve dominira prikazom, a negdje upotpunjuje veći prizor. Autorica mislima decentno upućuje na sadržaj izvan likovnog, na obično (radovi Smisao, Obluci, Neobičan svijet), ali i na susrete sa sobom, (ne)mogućnostima i nedostupnim u sebi (Akt, Otapanje) te razotkrivanje stvari i pojava kada „nema sedmerostruke laži boja“ (Miroslav Krleža u istoimenoj pjesmi Snijeg). Oblikovanje kolaža određeno je načinom rezanja i lijepljenja papira te bojom: snažniji intenzitet u crvenoj i plavoj s naglaskom crne (Smisao), mekoća s tonovima plave, zelene i žute (Proljeće), isticanje svjetlijih tonova pomoću bijele u odnosu na crnu (Snijeg). Premda jedan od bitnih elemenata njezinih radova i pristupa jest suptilna komunikativnost, nije riječ o ilustracijama utemeljenim u doslovnosti naracije. Kao i ranije u Klasjinu pristupu, ovdje se očituje koliko verbalni, misaoni iskazi mogu dopuniti i produbiti ilustratorski prikaz i obratno. Uočavamo koliko joj je bliska ručno pisana tipografija jer rukom ispisuje misli na zidu pored kolaža te, iako koristi verbalni iskaz, umije ne govoriti da bi kazala (Žamor).

Klasjino dosadašnje iskustvo je oblikovanje različitih vizuala, kraćih i dužih formi ilustracija; slikovnica i dizajna knjiga koje je sama pisala ili za druge interpretirala. U njima se izrazila monokromatskim prikazima ili korištenjem nekoliko biranih boja, isticanjem bjeline papira te pročišćenošću prikaza nerijetko u crnom. Skice za ilustracije na papirima i u radnim bilježnicama s raznim motivima u tušu (ptice, miša, ježa, cvijeća, lišća, stabla, ljubavnog para, plesa, automobila u prometu, igre itd.) pokazuju živopisan motivski dijapazon autorice. Odlikuju se spontanošću poteza, nepravilnošću, slobodnim shvaćanjem okvira kadra pa tako i prelaskom preko rubova stranica. Kao što je slučaj s poetskim mislima, katkad i ove skicozne crteže, izvedene u nekoliko poteza, odlikuje jezgrovitost da se doima da mogu stajati samostalno, biti „nositelji priče“ jer ih Klasja gotovo svodi na znak koji transponira u druge medije u kojima radi. Stoga je očito da ove bilježnice donose i motive koje prepoznajemo iz dosadašnjeg Klasjina ikonografskog repertoara koji nalazimo i na kolažima. Moguće je promatrati tehničke osobine skica, način korištenja papira, škara, kista i tuša te odabir sredstava koji će prikazima dati jednostavnost a izbjeći ponavljanje. Moguće je i postaviti pitanje koliko joj eksperimentiranje s tehnikama omogućava razvijanje određenih zamisli i zašto Klasja, pored digitalnih, ipak preferira ručno nastale ilustracije.**

Lakoća iskazivanja dolazi upravo u crtačkoj nesputanosti, što se u ilustraciji u službi literarnog djela ne ispoljava uvijek. Doista, i u tom slučaju ova je ilustratorica u stanju ne samo uputiti na konkretan sadržaj kroz naizgled obično, nego i dati vlastiti komentar, a posebice stvoriti atmosferu. Skicama i poetskim mislima u radnim bilježnicama koje možemo slobodno nazvati i likovnim dnevnicima te kolažima zaokružuje se cjelina koja poput nastanka ovih kolaža ističe više slojeva radnog postupka. Stoga možemo zaključiti da je Klasjino korištenje motiva izašlo iz osobnih opservacija, u bezbrižnosti i zaigranosti, ali i zapitanosti za bitno te u potrazi za kreativnim poticajima ne samo na izvorima u bliskom okruženju, nego i šire. Napose, da je riječ o autorici koja kroz svoj unutarnji svijet traga za susretima s općeljudskim na što nas nastoji uputiti.

Nevenka Šarčević, 7. 9. 2022.

* Riječ je o ciklusu koji sadrži 11 kolaža nastalih u akvarelnim bojama, dimenzija 70 x 100 cm i 20-ak bilježnica u tušu.

** Dodatna osobitost ove izložbe jest to što je tijekom trajanja moguće doživjeti na istom mjestu autoricu u radnom procesu odnosno nastanak radova u tušu, otiskivanjem valjka i povlačenjem rollera na papiru.